Jer, od eksplozije bombe bačene na ruskog imperatora Aleksandra II nije daleko do hica srpskog teroriste Gavrila Principa na austrijskog prestolonaslednika Ferdinanda.
Nemaju sve nekadašnje evropske carevine jednako loš tretman danas u Srbiji. U petak 30. jula u kripti Hrama Svetog Save u Beogradu završena je izložba „Četiri veka doma Romanovih – buđenje sećanja“. Izložba je bila otvorena 17. jula od strane predsednika Srbije Tomislava Nikolića i patrijarha srpskog Irineja, na dan kada su 1918. godine boljševici ubili bivšeg ruskog imperatora Nikolaja II i članove njegove uže porodice. Da je izložba održana negde u Rusiji, naslov „buđenje sećanja“ bio bi skoro sasvim primeren (mada, verovatno ne bi svakom i odgovarao). Ali, pošto je izložba održana u Srbiji, kojom ruska dinastija Romanov nije vladala – tako da je nemoguće postojanje bilo kakvog posebnog oblika istorijskog sećanja na nju, odvojenog od šire teme srpsko-ruskih veza kroz istoriju – naslov izložbe pre ukazuje na namere organizatora da se sećanje tek sada konstruiše. Izložba je nastavak izgradnje srpskog sećanja u vezi sa poslednjim ruskim carem Nikolajem II u kojem aktivno i složno učestvuju vrh države Srbije i vrh Srpske pravoslavne crkve. Projekat je javno započet i materijalizovan novembra 2014. godine podizanjem spomenika ovom ruskom caru u centru Beograda u okviru obeležavanja stogodišnjice od početka Prvog svetskog rata (juna meseca prošle godine careva bista otkrivena je i u Banjaluci). Spomenik je poklon Ruske federacije Srbiji i otkriven je u prisustvu ruskog patrijarha Kirila.
Izjave predsednika Srbije, srpskog i ruskog patrijarha saglasne su u vezi toga šta bi sve srpski narod trebalo da zna o caru Nikolaju II. Na prvom mestu to je shvatanje da je Rusija u Prvi svetski rat ušla isključivo zbog Srbije i to potpuno nespremna. Nikolić: „… Rusijа (je) moglа tek 1917. godine dа bude spremnа zа vojevаnje. Ali, čim je buknuo Prvi svetski rat, sva se carevina, kao jedan čovek, podigla da zaštiti Srbiju“. Kiril: „U avgustu kada je Austrougarska napala Srbiju, car je bez kolebanja odgovorio na poziv za pomoć srpskog princa regenta Aleksandra“. Rusija je u Prvi svetski rat ušla da bi sačuvala status velike sile ali se ta banalna istorijska činjenica o postojanju ruskog imperijalizma koji je imao sopstvene interese, pa samim tim i razloge, da i pored nespremnosti vojske uđe u rat, ovde prećutkuje. Istovremeno se nedvosmisleno tvrdi da je tadašnja Rusija krenula u rat iz krajnje nesebičnih razloga kako bi zaštitila malu i slabu Srbiju, nepravedno napadnutu od mnogo veće i jače Austro-Ugarske. „To je dug ljubavi, koja svezanih očiju ide u smrt, spasavajući svog bližnjeg“, objašnjavao je svojevremeno Sveti vladika Nikolaj politiku poslednjeg ruskog cara prema Srbiji.
Da se predsednik Nikolić zadržao samo na politici ljubavi (svakako hrišćanske) ruskog cara prema Srbiji, bila bi to samo još jedna neumerena i ekscentrična prigodna izjava u vezi sa srpsko-ruskim bratskim odnosima kroz istoriju – ali nije. Predsednik je razradio nekadašnju spoljnu politiku ruske carevine, pripisujući joj političke principe koje ona objektivno nije imala. Ruska carevina se zalagala za slobodu i samostalnost malih naroda, poučio je Nikolić okupljene pripadnike malog srpskog naroda na otvaranju izložbe: „Ovu izložbu trebаlo bi shvаtiti tek kаo početаk sticаnjа slike… O borbi velikih ruskih cаrevа sа velikim svetskim silnicimа zа slobodu i sаmostаlnost mаlih držаvа i nаroda. Nekа ovа kriptа postаne učionicа u kojoj ćemo… nešto nаučiti… o držаvnicimа i progresivnim politikаmа koje nesebično pomаžu slаbije od sebe“. Ne znam odakle srpskom predsedniku ovakvo shvatanje političke istorije ali, istine radi, treba reći da pitanje političke slobode i samostalnosti malih naroda nikada nisu postavljali carevi, već revolucionari kao što je Gavrilo Princip kome je Nikolić 28. juna ove godine takođe podigao spomenik u glavnom gradu. Carevi su obično vladali nad narodima (baš kao što su i ruski carevi vladali nad mnogim narodima u okviru svoje imperije); pružali pomoć malim narodima samo ako se to uklapa u njihovu imperijalističku politiku (baš kao što je Rusija pomagala balkanskim narodima u 19. i početkom 20. veka protiv Otomanske imperije ili kao što je Austro-Ugarska odlučujuće uticala na stvaranje Albanije, nasuprot interesima Srbije i Italije); i uvek su odmagali slabijima od sebe (baš kao što je i Rusija krajem 19. i u prvoj deceniji 20. veka zajedno sa drugim evropskim kolonijalnim politikama, ili u suparništvu sa njima, širila svoj uticaj u Kini).
Očigledno je da se politički ideali Gavrila Principa i cara Nikolaja II nalaze na suprotnim stranama istorije. To se može videti i u govoru predsednika Srbije na otkrivanju Principovog spomenika 28. juna ove godine u Beogradu: „Gavrilo Princip i Mladobosanci su pripadali naraštaju buntovnih mladih ljudi kakvih je bilo u čitavoj Evropi toga doba. Nadahnuti idejama pravde i prava na slobodu, pre svih ruskih anarhista i talijanskih revolucionara, prepoznali su u sebi one koji su pozvani da pomognu oslobođenje, izlaz iz siromaštva ravnog ropstvu i zajedništvo, ne samo svog već svih južnoslovenskih naroda“. Deo Nikolićeve izjave u kojoj se pominje naraštaj „buntovnih mladih ljudi“, u izvesnom smislu umanjuje društveni i politički značaj uspešno izvedenog atentata na prestolonaslednika Ferdinanda, svodeći ga na muke sa odrastanjem. Međutim, ako bi se nadovezali na Nikolićevo nabrajanje, ubrzo bi posle ruskih anarhista (tu se verovatno mislilo na narodovoljce) i italijanskih revolucionara, došli do boljševika, koji su u revoluciji takođe tražili „izlaz iz siromaštva ravnog ropstvu“ u koje je caristički režim bacio radni narod Rusije. Može se naravno postaviti pitanje, zbog čega je ruski car ubijen kada se već za vreme Februarske revolucije 1917. godine odrekao prestola. Ali za sada je dovoljno konstatovati da je, uz različite nijanse, ubistvo Franca Ferdinanda i Nikolaja II deo istih revolucionarnih pokreta i težnji u Evropi u prvoj polovini 20. veka.
Graditelji zvaničnog srpskog sećanja u vezi sa Prvim svetskim ratom uspeli su da u okviru njega smeste i revolucionara, ubicu cara, i cara, ubijenog od strane revolucionara. Ovako oprečni simboli grade jedno nedvosmisleno realpolitičko pamćenje: poštovaćemo svaku istorijsku ličnost za koju smatramo da je nekada radila za političku korist Srbije i srpskog naroda, bilo da se radi o predstavniku potlačenih ili tlačitelja. Cinično zar ne.