U vreme kada se važnost školovanja ne dovodi u pitanje, već je to sastavni deo života, ima romske dece za koju je završena osnovna škola, a naročito srednja – privilegija. Takvo stanje često je posledica uslova života.
„Romski učenici, pod teretom nemaštine, češće od ostalih vršnjaka prekidaju školovanje i od najranijeg životnog doba rade poslove za koje se uglavnom ne traži posebna stručnost kako bi obezbedili elementarna sredstva za život. U osnovnoškolskom i srednjoškolskom uzrastu često se nalaze u školama za obrazovanje odraslih, gde završavaju osnovno obrazovanje po skraćenom programu“, stoji u analizi koju je radio Tim za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva Vlade Republike Srbije.
Promena ovakve statistike životna je misija pedagoške asistentkinje u OŠ „Vuk Karadžić“ Ajše Alić. Ova niška škola specifična je po tome što su 97% đaka romska deca, a kako kaže Alićeva, odlikuje je i to što mnogo njih nastavlja školovanje.
Veliki izazov za nju predstavlja rad sa predškolcima, jer su to deca koja tek uče da se uključe u sistem. Tada se prvi put susreću sa institucijom pošto u vrtiće ne idu, već ih čuvaju roditelji, bake ili deke.
„Oni imaju neke svoje male bisere, koji ponekad mogu mnogo da nasmeju. Na primer, dođu i kažu šta se desilo kod kuće, da li je nemaština, da li neko odlazi u inostranstvo, da li su se roditelji posvađali i slične situacije. To su mali ljudi sa velikim životnim problemima“.

Školovanje na maternjem jeziku ključno za očuvanje kulture i tradicije
Romi su nekada mnogo ranije napuštali školu. Danas je situacija znatno bolja, smatra naša sagovornica, a tome su doprinele česte radionice, tribine, posete porodicama u kojima se roditeljima ukazivalo na važnost obrazovanje dece.
„Samo šest posto dece iz romskih naselja pohađa predškolsko obrazovanje, a tek 12% ima pristup dečijim knjigama. Osnovnu školu upisuje 69% dece školskog uzrasta iz romskih naselja, a završava je samo 64% posto njih. Situacija je još nepovoljnija u srednjoškolskom obrazovanju, jer tek svaki peti adolescent iz romskog naselja pohađa srednju školu“, stoji u gorenavedenom istraživanju.
„Najteže im pada jezička barijera, i to ne samo između romskog i srpskog jezika već i kada nam se porodice vrate iz inostranstva, pa deca govore samo jezik zemlje iz koje su došli, ili eventualno romski, a srpski ne znaju nijednu reč“, priča Alićeva. To se lako nadomesti jer deca vrlo brzo savladaju srpski jezik, dodaje ona, mnogo je veći problem što je romski u školama fakultativan predmet, a to može da bude poražavajuće za očuvanje kulture ovog naroda. Roditelji se ne izjašnjavaju za učenje ovog jezika, jer smatraju da njihova deca već znaju romski.
„To nije samo učenje jezika, mi ga znamo. Ovde je reč o tradiciji, običajima, kulturi, o nečemu što romska zajednica nikako ne bi trebalo da zaboravi. Ako vi stalno pričate jezik većinskog naroda, zaboravljate maternji. Taj narod se tako gubi, počinje asimilacija, a to nije moj cilj. Gube se poezija, priče, bajke, poslovice, sve što je lepo. Za mene biti Rom znači biti čovek. Ja sam vrlo ponosna što sam Romkinja, na to što radim u školi i što pomažem mladim generacijama da budu bolje od mene“.
Diskriminacija kao deo života Roma
Kako je i sama uspela da se izbori sa predrasudama i diskriminacijom, Ajša Alić kaže da deci želi da bude primer dobre prakse.
„Dok nisam počela da radim, nisam znala za diskriminaciju. Rođena sam u staroj Jugoslaviji i mene su roditelji vaspitavali kao Jugoslovenku i Romkinju. Nikada se nisam stidela svoje nacije. Kada sam počela da radim, videla sam da nešto ne štima i shvatila da je u pitanju diskriminacija. Ja se svim snagama borim protiv toga i tome učim i decu. Diskriminacija nije uvek vidljiva. Postoji i ona skrivena, nju je teško prepoznati“.
U OŠ „Vuk Karadžić“ ranije je išlo više neromske dece. Sada, kada zakon dozvoljava roditeljima da upišu decu u koju god školu žele, dolazi do getoizacije, pa je neromske dece svega tri procenta.
„Ovdašnje naselje ‘Nikola Tesla’ ima mnogo dece, ali ona ne idu u ovu školu, već odlaze u druge krajeve grada. Deca ne prepoznaju razliku, ona se igraju i druže, ali ipak idu u udaljenije škole, što malo boli. Svake godine gubimo određeni broj đaka i plašim se da ćemo jednog dana izgubiti i odeljenja“.
Prema rečima Alićeve, do diskriminacije najčešće dolazi kada deca krenu u srednju školu.
„Ja naše učenike pratim tokom prve godine da vidim kako su se uklopili u sistem kada nisu u većini. Uglavnom se svi uklope, malo je onih koji se jave i kažu da im je profesorka nešto rekla ili da im je neki učenik rekao: ‘Ti si Ciganin, šta ćeš ti u ovoj školi?’“, kaže naša sagovornica i naglašava da oni i pripremaju buduće srednjoškolce da se ne povlače zbog toga što su Romi: „Samo učenjem i praćenjem nastave mogu da postignu isti nivo kao i većinska deca“.

Nema pozitivne diskirminacije
Treba promeniti svest ljudi da bi se smanjila diskriminacija, smatra Ajša Alić. Primer su afirmativne mere za upis u srednje škole i na fakultete, zbog kojih većinski narod neretko misli da je upravo on diskriminisan.
„Romska deca potiču iz romskih naselja. Romska deca nemaju iste polazne tačke jer ne idu u jaslice i u vrtiće, njih čuvaju roditelji, bake i deke. Naša deca vole da uče, naravno, ima i sporadičnih slučajeva. Naša deca postižu i rezultate na takmičenjima. Nemamo iste polazne tačke, zbog toga malo kaskamo. Ja učim decu da budu dva koraka ispred, jer ako se vrate jedan korak, to može mnogo da ih košta“.
Autor članka: Milica Branković
Autor video priloga: Tamara Milojević
Prevod: Turkijan Redžepi
———————————————————————————————————

***Media i reform centar Niš će u narednom periodu objaviti seriju tekstova i video priloga o kulturi, tradiciji, jeziku, religiji, kao i novim kulturnim praksama Roma u Nišu i okolini. Media i reform centar Niš će tekstove objavljivati na srpskom i romskom jeziku, kao deo projekta „Vakeribe taro mahale- priče iz mahale” koji je podržalo Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije na Konkursu za sufinansiranje projekata iz oblasti javnog informisanja na jezicima nacionalnih manjina u 2019. godini.