Cirkus nas obično asocira na klovnove, trikove sa životinjama, razne vratolomije, ali u Novom Sadu postoji jedan koji već 10 godina radi na edukaciji, inkluziji i okupljanju kreativnih ljudi. „Kreativni pogon“ nastao je kako bi najpre pomogao deci sa smetnjama u razvoju, a u međuvremenu su se, učeći cirkuske veštine, razvili u nešto mnogo veće od cirkusa.
„Jedan drugar sa Kanarskih ostrva naučio nas je da žongliramo i hodamo na štulama. On je samo odškrinuo vrata cirkusa za nas, i onda smo tokom proteklih 10 godina imali edukacije sa brojnim ljudima iz cele Evrope. Usput smo saznali da cirkus ima mnogo više pravaca od jednostavne zabave. Sada smo negde između socijalnog, društvenog, edukativnog i umetničkog cirkusa“, priča Dragan Jajić Vladisavljev iz „Kreativnog pogona“.
On objašnjava da je edukativni cirkus rad sa decom, koji sprovode kroz školu „Cirkoneo“. Socijalni cirkus predstavlja rad sa marginaliozovanim grupama i njihovo osnaživanje. Umetnički cirkus su predstave o određenim temama, dok je društveni okupljanje zajednice oko nekog pitanja. Sve kroz cirkus, jer na taj način ova grupa prilazi svim problemima.
„Želimo da još više razvijemo društveni cirkus, da ljudi saznaju za to i da im pomognemo da se aktiviraju i rešavaju svoje probleme, da ne čekaju ni na koga drugog. Cirkus je zgodan za to jer ima atrakciju. Mi smo atraktivni kao cirkus, a angažovani kao socijalni radnici. Ljudi lako priđu atrakciji – prvo deca, pa njihovi roditelji. Tu su posle šira rodbina, prijatelji, kumovi, pa se jedan deo društva okupi na jednom mestu, i kroz razgovore i rad mi saznamo šta je njihov konkretan problem i onda se potrudimo da sve angažujemo i da taj problem načnemo, otvorimo i načinimo prvi korak“, objašnjava Jajić Vladisavljev.
I u Nišu postoji grupa USB koja na sličan način gleda na svet, probleme i načine njihovog rešavanja, a osnivač ove grupe Petar Popović, koji sada živi i radi u Dubaiju, kaže da su cirkuske veštine i akrobacije njegov stil života.
Foto: Petar Popović
„Oduvek sam želeo da se bavim akrobacijama. Često su ljudi pitali zašto visim sa ivica mostova i zgrada, ili zašto treniram toliko sati dnevno. Uvek sam odgovarao da je to zato što me to čini srećnim i time želim da se bavim u životu. Tako sam i osnovao grupu, tako je ta grupa krenula da radi, tako smo od nastupa krenuli i da zarađujemo i da putujemo“, priča Popović i seća se da je ljubav prema cirkuskim veštinama za njega i njegovog brata sastavni deo odrastanja.
Za cirkus su, kaže, imali i genetsku predispoziciju jer je njihov deda pobegao od kuće sa oko 13 godina kako bi radio u cirkusu sa zmijama, a otac se bavio ekstremnim sportovima i popeo na Himalaje, na vrh Island pik.
„U dvorištu smo imali jedan orah, sa kojeg nismo silazili ni brat ni ja. Nikada nismo koristili stepenice da bismo se popeli na prvi sprat kuće. U osnovnoj školi smo saznali za brejk. U Vojnoj gimnaziji sam imao lepu gimnastičku salu, u koju sam išao kad god sam imao prilike. U tom periodu čuo sam za sportove parkur i friraning, zaljubio se u njih i od tada sam retko išao normalnim putevima, već sam uvek preskakao preko ograda, zidova, peo se po krovovima i slično“.
Po povratku iz Vojne gimnazije u Niš nastavio je da trenira svuda po gradu, gde je i sretao jednog po jednog člana grupe USB.
Foto: Petar Popović
„Grupa je osnovana sa ciljem da ‘predstavi svetle strane ulice’. Bilo je važno druženje i učenje najrazličitijih akrobacija. Sve smo želeli da probamo. Jedanput smo sa sobom imali neki konopac i palo nam je na pamet da ga zategnemo između drveća i probamo da hodamo po njemu. Nakon nekoliko dana višesatnog pokušavanja prohodali smo po konopcu. Ko god nam je u tom periodu prišao, sa ogromnim zadovoljstvom smo pokušavali da ga naučimo neku od veština, i ubeđivali ga kako sve može ako se vežba. Jedan od tih ljudi je i Aleksandar Bošković, čovek koji sada vodi grupu USB. Aleksandar je bio dosta stariji od nas, imao je 40-ak godina, zaljubio se u veštinu hodanja po konopcu i sleklajnu, nastavio da vežba sa nama, i rešio da se potpuno okrene akrobacijama i da se time bavi u životu. On je fenomenalan primer kako se sve može i kako nikada nije kasno“, priča Popović.
Praćenje svojih snova i želja kao siguran put do uspeha
Petar već duže vreme radi za Bounce – park sa trampolinama, kao menadžer njihovog najatraktivnijeg i najkompleksnijeg objekta na svetu. Vrata ka inostranoj karijeri u bavljenju cirkuskim veštinama odškrinut im je 2012. godine, kada su dobili ponudu za nastup u Omanu.
„Zahtev je bio da se radi šou sa trampolinom i zidom, za koji do tada nikada nisam čuo, ali nisam želeo da propustim takvu priliku, okupio sam ekipu i svi su želeli da se u to upustimo, iako niko nije nikada radio ništa slično, niti smo imali išta od opreme. Imali smo par dana da pripremimo koreografiju, bilo je izletanja sa trampoline, leđa su nam izmenjala sve moguće boje, ali smo sve preboleli, otišli u Oman i odradili posao prilično dobro. Nakon toga su stizale i druge ponude. Retko ko bi rekao tih dana da ću par godina kasnije raditi u najsavremenijem parku sa trampolinama na svetu i biti generalni menadžer nekih od njihovih objekata. Retko ko bi rekao tada da će mi trampolina i akrobacije biti život, a ja sam to već tada znao, i sve vreme pravio prostor kako bih ugrabio priliku kada se pojavi“, priča Popović.
Kao i svaka fizička aktivnost, akrobacije i te kako razvijaju telo i duh, a napredak uvek zavisi od toga koliko se i kako vežba.
Foto: Petar Popović
„Aktivnosti kojima se ja bavim poboljšavaju opšte zdravlje, kondiciju, razvoju i toniranje mišića. Takođe razvijaju motoriku i motoričku inteligenciju, koncentraciju, jačaju upornost i slično. Što je još bitnije, bavljenje ovim veštinama čini me srećnim i stvara mi osećaj slobode. Inspiriše me da radim i mnogo drugih stvari u životu, i često uspevam da ih sagledam i lakše razumem kroz akrobacije“, kaže on i dodaje da je u ovom sportu najbitnije imati samopouzdanje i biti siguran u to što se radi, jer su greške moguće, ali se mora znati kako da se zaobiđu.
Jedna od „najluđih“ stvari koje je uradio jeste stav na šakama na stalku koji je bio na ivici pedesetospratnice, a, kako kaže, još je luđe to što je istu stvar izveo desetak puta, sve dok nije bio zadovoljan videom koji je snimio.
Akrobacijama mogu da se prevaziđu različiti strahovi. Popović kod ovog sporta jednu stvar ističe kao najbitniju.
„Većina ljudi na ovome svetu provodi od 8 do 10 sati dnevno na poslu koji mrzi iz dna duše. Nakon tog posla, i eventualno vremena provedenog u putu, za ostale dnevne aktivnosti do spavanja preostaje svega nekoliko sati. Ako nam je većina dana bila urušena poslom i stresom, ne može se očekivati da će preostalo vreme moći da se provede kvalitetno, jer nema dovoljno vremena za oporavak. Zbog toga često nastaju svađe i ljudi gube zdravlje. Ako se čovek bavi cirkuskim veštinama i to mu je životni poziv, sigurno je da će zaobići stres“.