Sada već popularan način plesa, brejkdens, nastao je u njujorškom predgrađu Bronks početkom sedamdesetih godina XX veka, a prvi brejkdenseri bili su mladi Afroamerikanci i Portorikanci. Oni su to videli kao način za sukobe zavađenih grupa kojima su pripadali. Ekspanzija tog plesa počinje krajem 70-tih i početkom 80-tih, kada muzička industrija otkriva subkulturu hiphopa kome ovaj ples pripada. Javljuju se prvi tiražni albumi pionira hiphopa, filmovi sa tematikom brejkdensa, a „groznica“ zahvata Evropu i bivšu Jugoslaviju.
Malo ljudi zna ko se krije pod nazivom Crazy spin and dew riders company. Oni koji su
bili mladi osamdesetih godina u Nišu setiće se grupe mladića koja je, u današnjoj Obrenovićevoj ulici, u pamučnim trenerkama, sa kačetima i trakama na glavi, uz zvuke hiphopa sa velikih kasetofona, prikazivala svoje umeće. Jedan od njih je sada čuveni niški DJ Funky Junkie (Dejan Gavrilović) koji i dalje neguje i promoviše taj afro-američki zvuk. Zajedno sa prijateljima Miodragom Tošićem i Mališom Manićem osnovao tu, jednu od prvih brejkdens grupa.
To je bilo krajem ’83, početkom ’84. Ekipa momaka sa kojom sam se družio, slušao muziku i izlazio u grad, krenula da skida pokrete. Gledali smo filmove Breakin, Breakdance i još puno tih filmova u bioskopima ili na VHS kasetama. Počeli smo da učimo šta je footwork, poppin’, šta je lockin’, helikopter, seća se Dejan i dodaje da su kupovali i časopis Bravo, gledali instrukcije koje su tamo bile prikazane i sami učili.
Dušan Kostić je hiphop upoznao preko MTV-a desetak godina kasnije, ali su ga roditelji, sa sestrom, upisali na latinoamerički ples. „Kući sam sa mlađim bratom krenuo da se vrtim na tepihu i skidam te neke pokrete“ seća se Dušan i dodaje da se u pauzama u cipelama i pantalonama „vrteo“ i radio stav na šakama jer ga je „duša vukla hiphopu“.
Dušan, poznatiji i kao Shandoo, je već sedam godina deo ove urbane plesne priče, a jedan je i od osnivača plesnog kluba „Revolution“ koji uglavnom neguje urbane plesove.
Kao i svaki ples, i brejkdens je spoj bitnih stvari za tinejdžere – muzike, fizičke aktivnosti, druženja. Bili smo zainteresovani za brejkdens, ne samo da bi se dopali ribama, nego je spojio muziku koju smo slušali – electro funk, break dance – sa fizičkim aktivnostima, objašnjava Dejan Gavrilović.
Brejkdensu ga je privuklo to što je on „izlazio iz okvira onoga što je moglo da se vidi po disko klubovima“. Nikad se nismo palili na Travoltu i taj disko, suviše nam je bio mejnstrim. On je bio okej, ali nama je, kako smo rasli, trebalo nešto drugo. Odrasli smo na panku i hevimetalu, i to je logička progresija, neki novi buntovni zvuk, pojašnjava Dejan.
Sa tim da je čitava hiphop subkultura bunt, slaže se i Dušan i dodaje da je to preraslo u bunt protiv stereotipa. Kad sam krenuo da se bavim hiphopom, prva reakcija mojih roditelja je bila, šta ćeš sad ti da se dereš i vrištiš u mikrofon, sad ćeš da piješ, da se drogiraš. To je priča koja nema veze sa onim što radimo, ističe on.
I na početku je bilo predrasuda, ali kako Dejan objašnjava, oni nisu bili problematični, a i roditelji su to shvatali kao ples. Jedina šteta je bio jedan slomljen luster. Hteli smo da zadivimo prijateljičinu sestru iz Bosne – bio je nizak luster i u skakanju smo ga polomili. Naravno, bilo je i zgužvanih kaseta.
I pored sitnih neshvatanja, ni prvi niški brejkdenseri, a ni današnji nisu imali neke velike probleme sa sugrađanima i policijom. Isterivali su nas kad smo igrali brejkdens. Dođe murija, pa nas istera. To je bila ona stara murija sa kojom nije bilo zezanja. Naravno, bili su ok. A stari ništa, dobaciali su „Šta tu radite? Idite učite školu… Isto kao i danas, jednostavno generacijski jaz – neki skapiraju, neki shvate, neki ne – kaže Dejan.
Ipak, Dušan se nada da će ubrzo skoro svi shvatiti ili barem da neće biti dobacivanja jer je, po njegovim rečim, brejkdensu mesto na ulici. Na ulici se oseća sloboda, otvorena duša, gde ljudi pokazuju ono što osećaju. Da li ljudi pokazuju pokret iz brejkdensa, iz hiphopa ili drugog plesnog stila svejedno, ljudi pokazuju ono što jesu, dodaje Dušan.
Naravno, veštine u ovom plesu danas se pokazuju i na takmičenjima, ali i na uličnim battle-ovima. Sam ples je i sastavni deo nekih manifestacija, pa se tako već šest godinu „okršaji“ mogu videti sredinom jula na manifestaciji „Dođi na Amfi“ na niškom keju.
Bilo je 1985. takmičenje u Niškoj Banji, a Maki je osvojio prvu nagradu – putovanje u Tursku, a Miki treće. Na Brucošijadi na Ekonomskom fakultetu 1984. nastupali smo između Van Gogh-a, Partibrejkersa…priseća se Dejan.
Jedan od velikih takmičenja je i Red Bull-ovo takmičenje u brejkdensu koje Dejan ne propušta. Gledam šta rade ljudi, na koji je to nivo došlo, gledam te nove pokrete. Razvilo se to fenomenalno – ocenjuje Dejan.
Da je nešto popularniji ovaj ples, Nišlije bi bile ponosne da u svom gradu imaju Dušana koji
oduševljava predavače, ostale plesače, ali i publiku. Moj plesni stil, shvatanja i edukaciju prihvatio je generalno Balkan. Rekli su: Da, to je Shandoo, to je ono što se radi. Predavači iz Pariza, Nemačke ili Austrije, su rekli “dečko super, odlično je to“, objašnjava Dušan. Prava ekspanzija će biti za pet godina jer, kao i u svemu, kasnimo za svetom, ocenjuje on.
Dejan, kao i njegovi prijatelji iz tog vremena, više ne igra. Sa par njih sam u kontaktu. Mališa je u Beogradu u IT sektoru, Miodrag ima modnu agenciju, ali često ide i u Nemačku gde radi kao kuvar. Neke ljude nisam video decenijama. Bilo je i devojaka koje su igrale. Pre nekoliko godina sam puštao muziku u Feedback-u i jedna devojka mi je prišla i rekla da je njena majka igrala sa nama, seća se on.
Što se tiče budućnosti plesa, Dejan kaže da će uvek biti klinaca koji će se u nekom dobu zainteresovati za brejdens koji možeš da igraš u d’n’b, hiphop, brejkbit, neki disko funk.
Mogu da se smišljaju novi pokreti i akrobacije, da se promeni stil garderobe, da se razvije muzika u drugom pravcu. To će živeti dugo jer predstavlja stil, bunt, nešto što je drugačije, kao i ostali pravci koji su se zadržali iako nisu mainstream, zaključuje Dejan Gavrilović.
Ono što je neophodno za budućnost brejkdensa, ali i ostalih urbanih plesova je promocija – ocenjuje Dušan. Hiphop se nalazi u svim sportovima, ali ga ljudi vezuju samo za muziku. Zasad je ljudima nejasno kada čovek sam pleše, pokazuje osnovne korake jer su ljudi navikli da vide grupu. Verujem da će ljudi promeniti mišljenje, i putem intereneta se polako ide ka tome, zaključuje Dušan Kostić.