Lider LDP Čedomir Jovanović je nesebično izašao iz svog poslaničkog kluba i prešao u poslanički klub LSV Nenada Čanka, da bi ga očuvao posle odlaska Marinke Tepić iz principijelnih razloga. Njegovo objašnjenje da treba sačuvati jedan opozicioni poslanički klub je uglavnom tačno, ali to nije najbitnija stvar u fenomenu globalnog ponašanja političara.
To isto važi i za ostale primere. Tako je više republičkih poslanika i lokalnih odbornika, uvek posle izbora, iznenada otkrivalo „afinitet“ prema pobedničkoj stranci i njenom programu koji je, jelte do tada bio nepoznat, i promenilo poslaničko jato. Istina, bilo je i onih koji to nisu odmah shvatili, pa su, najčešće u vreme mandata Vučićevih naprednjaka, bili kidnapovani, ucenjivani, praćeni ili plaćani, i, tek tada su otkrili „istinu“ i promenili stranu.
Uz sve to ide i „demokratska“ praksa da rukovodstva partija odlučuju o kandidatskim listama za izbore, ali i o stvarnim ljudima koji će, sa tih lista, ući u neki oblik vlasti.
To je, kako je već više puta ponovljeno, dokaz velike slabosti srpskog izbornog sistema. Uz to je precizirano da je rešenje za taj problem izbor poslanika ili odbornika sa imenom i prezimenom u određenoj izbornoj jedinici i njihovoj ličnoj odgovornosti građanima koji su ih birali. Sve to je naravno tačno, ali nije rešenje još većeg problema – pravne, političke i moralne anomije u kojoj Srbija živi.
Da bi društvo sa pravom moglo da ponese epitet demokratsko, mora da poseduje institucije nezavisne od hirova političara, a one su u Srbiji ređe od izvora vode u pustinji. Jedina institucija koja danas postoji u Srbiji je Aleksandar Vučić. A on je supstrat i najviši izraz smišljenog društvenog haosa koji se u Srbiji gomilao decenijama.
Politički zverinjak koji je, od relativno uređenog safari parka iz vremena komunista, prešao u savanu za slobodan lov u vreme Miloševića, preko zapuštenog zoološkog vrta u vreme njegovih naslednika, završio je u vreme vladavine SNS u džungli u kojoj važi samo zakon jačega i u kome sve vrednosti ubrzano blede.
Pojmovi kao što su odgovornost prema biračima, građanska i ljudska prava, dostojanstvo, sloboda, prava zaposlenih, dostojan život, čast, poštenje, politička fer borba, poštovanje zakona, moralni osećaj, pristojan javni govor i davno zaboravljeno kućno vaspitanje su gotovo potpuno izgubili svoje značenje i sadržaj.
Zato nisu bitni motivi i objašnjenja Jovanovića za prelazak u klub LSV, za koje ne sumnjam da su dobri. Problem je u tome što je taj potez deo jednog velikog paketa koji smo već raspakovali. Paketa prezira prema građanima koji su upravo i izabrali te političare. A ti političari se, manje ili više, trude da svoje birače dehumanizuju i zadrže u podaničkom statusu iz koga su skoro, i to teškom mukom, tek počeli da izlaze.
U demokratijama još uvek važi krilatica građanin, kako to gordo zvuči. Ali to ne važi za srpsku političku elitu. Ona, na čelu sa Aleksandrom Vučićem, kao apsolutnim šampionom potcenjivanja elementarne pameti građana, njihovog vređanja, ponižavanja i nipodaštavanja, želi da njima vlada kao stadom sa pozicije neprikosnovenog ovna predvodnika.
Takav odnos prema ljudima kojima vladaš bio je uobičajen za društva bronzanog doba starog Egipta i Mesopotamije 3.000 godina pre naše ere. Ali, pobogu, danas i ovde je 21. vek nove ere i Evropa.