Već deset dana studenti, a zajedno sa njima i ostali građani (penzioneri, radnici propalih fabrika, radnici firmi u stečaju…) šetaju ulicama svih većih gradova u želji da promene sve ono što ne valja u zemlji.
Zanimljiv je, ali i apsurdan, spoj svih učesnika protesta. Onaj ko je šetao sa njima ili pažljivije gledao fotografije ili snimke sa protesta mogao je da uoči velke kontradiktornosti – pa tako u koloni šetaju levičari i desničari, konzervativna omladina rame uz rame sa liberalnom, a pored omladine koje imaju (krajnje) levičarske ideje. Svi imaju iste ciljeve – a to je promena sistema koji se pokazao, po njihovim rečima, kao loš za narod.
U Nišu je ista situacija kao i u ostalim gradovima. Nišlije, ali i oni iz drugih gradova koji ovde studiraju, neumorno šetaju ulicama tražeći svoja prava. Nažalost, još uvek nisu izneti čvrsti lokalni zahtevi poput onih u Novom Sadu koji se tiču Radio televizije Vojvodine. Manjkaju i zahtevi koji se tiču decentralizacije zemlje jer je Niš u godinama nakon sloma SFR Jugoslavije doživeo veliki krah zatvaranjima i privatizacijom nekadašnjih velikih fabrika i firmi.
Šetajući ulicom, prolaznici mogu da čuju razgovore koji su raznovrsni – od nekih privatnih razgovora, neizbežnih razgovora kolega o predstojećim ispitima, do onih koji se tiču samog protesta. Verovatno je moja ljubopitljivost i znatiželja pobedila i nisam mogao da se suzdržim, a da ne pitam ljude koje znam ili sam upoznao u šetnji o stvarima u vezi sa protestima.

Pre svega, ja nisam izašao prvog dana protesta jer mi nije bilo jasno o čemu se radi, a informacije su bile samo da se održavaju protesti nakon izbora. Meni je ovo bilo nedovoljno i neubedljivo kako bih izašao. Drugog dana protesta sam pomagao prijatelju da izveštava, treći dan preskočio zbog zdravstvenih problema, ali od četvrtog dana sam redovan na svim protestima. Redovan sam jer tvrdim da sistem ovakav kakav je – ne valja i da sada mi imamo šansu da to promenimo.
Nadica Stevanović, studentkinja završne godine arhitekture na niškom GAF-u, kaže da više ne može da ignoriše „neregularnosti i stanje u kome je država“, a Nina, studentkinja treće godine psihologije na Filozfoskom fakultetu u Nišu, kaže da je svako ograđivanje od politike neprirodno za čoveka i dodaje da ovi protesti za nju „predstavljaju slanje poruke vlasti i sistemu uopšte da mi mladi postojimo u ovoj državi i da se i mi pitamo“. Da institucije ne rade svoj posao saglasan je Nikola Marković, apsolvent Srbistike na niškom Filozofskom, i kaže da se zbog toga pridružio protestu, kao i zbog toga što želi da ostane u zemlji i učini je boljim mestom „kako bi naša deca imala detinjstvo dostojno deteta, kad već mi nismo“.
Što se tiče zahteva koji su upućeni vlasti, Nina je skeptična, ali kaže da su „mladi sila koja može velike promene da pravi i da utiče na veliki broj ljudi“ uprkos što mlade sadašnja vlast ne shvata dovoljno ozbiljno.
„To nije bunt, to je zdrav razum i kritičko mišljenje koje posedujemo svi, samo nam ga vremenom sistem guši. Svakako, bile napravljene promene ili ne, bitno je to što smo se konačno probudili i ujedinili. Prestali smo da budemo apolitični i pasivni i shvatili koliku snagu imamo kada smo zajedno“, dodaje Nina.
Nikola zauzima stav da su se promene već desile.
„Iskreno mislim da su već promenili. U proteklih nekoliko godina počeo sam da se razočaravam u studente, pa su nam tako radili šta su hteli, podizali školarine, zabranjivali tribine, a niko se nije bunio. Omladinci koji sada stasavaju su deca bunta, rođena u buntovno vreme. Logično je da žele bolji život. Ove desetine hiljada ljudi na ulici poslednjih dana su posledica. Nisu slučajnost. Zato smatram da je i sam izlazak na ulice izvesna vrsta promene“, kaže Nikola.
Jelena Luković se nada da će se zahtevi ispuniti i da će stići novi zahtevi koji se tiču lokalnih problema, a Nina smatra da je „još rano predvideti šta bi se moglo dogoditi u narednom periodu“ i dodaje da je „samo bitno da budemo istrajni i uskladiti zahteve sa svim gradovima“. Da je bitno da se ovakvim putem skreće pažnja kaže Nikola i dodaje da se nije siguran koliko su „zahtevi realni i ostvarivi u kratkom periodu“.
„Priželjkujem da se, kada god se nešto desi što nije po volji mladih, mladi na neki način pobune“ – dodaje Nikola.
Nikola se nada da će podška stići iz redova vršnjaka, profesora, ali i svih onih koji „nisu dovoljno hrabri da iskažu svoj stav“, a pogođeni su ovakom situacijom. Nina se slaže i dodaje da se nada podršci većeg broja sindikalaca, a Nadica priželjkuje podršku medija.

Kako je moguće videti, podrška dolazi i očekuje se sa svih strana, pa čak i političari iz opozicije podržavaju mlade, ali to je ono što mladi ne žele. U razgovoru sa drugima, a i moj lični stav je taj – da su oni mogli nešto da promene, promenilo bi se na izborima. Nadica se boji da uključivanjem partija i političara – protesti mogu da izgube svoj tok. Jelena je odsečna u svom odgovoru i kratko „ne“ je zatvorilo bilo kakav razgovor na ovu temu, dok Nina ostavlja mogućnost za kasnije.
„Ovo je protest građana. Mi iskazujemo svoj stav koji uključuje i nezadovoljstvo opozicijom. Političke partije su potrebne jednoj državi ako se ona naziva demokratskom. To što su nas u prošlosti izneverile i što to čine svakog dana ne znači da treba odustati od njih. Bitno je ko su ljudi koji čine te partije. Oni su ti koji nas iznevere, ne partije“, kaže Nina.
Nikoli ne smetaju političari koji se pojavljuju u svojstvu građana.
„Međutim, bilo koja vrsta političkog instruisanja mi se da budem iskren ogadila“ kaže Nikola i dodaje da je stranačka podrška štetna i suvišna, dok je „podrška mislećih i slobodoumnih ljudi, koji se u slobodno vreme bave politikom dobrodošla“.
Čini mi se da su mladi spremni da šetaju koliko je god potrebno kako bi pokušali da državu izgrade po svojoj meri. Hoće li u tome uspeti – rano je za priču, iako se uveliko spremaju da danas, jedanaesti put šetaju svojim gradom zajedno sa ostalima. Postoje zamerke, postoje i pohvale, a za uspeh – bitno je da su pokazali da umeju da se ujedine, i da to pokažu vlasti.