Kada kažemo barakuda, sabljarka, flamingo ili albatros mislimo na ribe ili ptice, ali ta imena sinhrone plivačice asociraju na naporne treninge, takmičenja, kupaće kostime i štipaljke za nos. Zanimljivi nazivi figura koje balerine na vodi izvode, prelepi kostimi, dobra muzika, interesantna šminka i graciozni pokreti, gotovo svaki put očaraju publiku. Da bi sve to postigle, sinhrone plivačice rade mnogo napornije nego što se to nama čini.
Sinhrono plivanje je spoj plivanja, gimnastike, baleta, akrobatike i ronjenja, i jedan od težih ženskih olimpijskih sportova. Zahteva svakodnevne treninge, i u vodi i na suvom. Balerine na vodi često kažu da im je bazen „druga kuća“, jer dnevni treninzi nekada traju i po tri sata.
Njihovi treninzi su vrlo dinamični i nikada nisu isti. Tek nakon brojnih treninga snage van bazena, dosta preplivanih i izronjenih kilometara, dolazi uvežbavanje tehničkih elemenata i sastava.
Ovo je ekipni sport, mada ima segmenata koji podrazumevaju i individualne nastupe. Figure su neizostavni deo svakog takmičenja, i vreme kada plivačice pokazuju da barakuda, sabljarka, flamingo ili albatros mogu biti i nešto više od životinja.
Ipak, sastavi su nešto sasvim drugačije. Tada plivačice postaju sirene koje pod vodom provedu pola nastupa. Discipline omogućavaju plivačicama da se takmiče samostalno (solo nastup), u paru (dubl), timski (od 4 do 8 plivačica) ili tzv. kombo (od 4 do 10 plivačica). Pripreme za takmičenja traju dugo, a osim treninga na suvom i u vodi, uključuju i dodatne dugotrajne primpreme kostima.
Sinhrono plivačice se za takmičenja uvek šminkaju i nose interesantne kostime kako bi nastup bio što bogatiji, koloritniji, upečatljiviji. Frizura je obavezna, a za plivačice to znači punđa, mnogo ukosnica i želatin za kolače kako bi sve ostalo „na svom mestu“.
Sistem ocenjivanja se umnogome razlikuje od ostalih sportova. Svaku izvedenu figuru, odnosno sastav, ocenjuje 5—7 sudija sa od 0 do 10 bodova. Najviša i najmanja ocena se poništavaju, a preostale se sabiraju. Dobijeni zbir se množi koeficijentom težine za izvedenu figuru, odnosno sastav. Sudije ocenjuju tehnički utisak – pravilnost i kompleksnost izvođenja elemenata, umetnički utisak koji podrazumeva sinhronizovanost ekipe, način izvođenja pokreta i muziku.
U Srbiji postoji trinaest klubova za sinhrono plivanje u četiri grada – Kragujevac i Kruševac imaju po jedan klub, Niš ima tri, a Beograd osam. No, bez obzira na to, ovaj sport nije dovoljno promovisan. Međunarodni sudija sinhronog plivanja Tamara Filipović ističe da je problem i to što nema klubova u drugim gradovima. „Vojvodina, na primer, nema ni jedan klub, što je velika šteta jer imaju sve uslove. Ovaj sport nije dovoljno popularan, jer nemamo dovoljno edukovanog kadra. S obzirom da je godinama sve koncentrisano u Beogradu i Nišu, klubovi se otvaraju u gradovima blizu ovih centara“, objašnjava Tamara Filipović.
Kupaći kostimi, kape, naočare za plivanje i štipaljke za nos jesu obavezna oprema svake sinhrono plivačice, a moraju se često menjati ili obnavljati.
„Roditelji uglavnom finansiraju svaki odlazak na takmičenje. Nišlijke su u maloj prednosti jer im termine za treninge obezbeđuje grad, a to u Beogradu nije slučaj. Država i gradovi generalno daju sve manje novca za male sportove, što je loše, jer se broj plivačica smanjuje. Nekada smo za jedan trening upisivali i po 60 novih plivačica, a ove godine je jedan klub upisao samo njih 15“, dodaje Tamara Filipović.
Sinhrono plivanje jedan je od najmlađih olimpijskih sportova. Međunarodna plivačka federacija FINA 1956. godine uvrstila je sinhrono plivanje u tamičarske sportove. Te godine utvrđena su pravila, prikazani osnovni položaji, izvršena je kategorizacija, i utvrđene su prve discipline. Prvo svetsko prvenstvo u sinhronom plivanju održano je u Beogradu 1973. godine.
Na Olimpijskim igrama balet na vodi vidjen je tek 1984. godine u Los Anđelesu. Ruskinje su najuspešnije u ovom sportu i, od 1996. godine pobedjuju na svakim Olimpijskim igrama.
Nesporno je ipak da je najveću popularnost ovom sportu donela Ester Vlijams sa američkim filmom „Bal na vodi“, snimljenom 1944. godine.
Sinhrono plivačice nisu samo balerine na vodi. To su devojke koje su se zbog napornih treninga odricale izlazaka, ponekad propuštale nastavu i uložile puno truda u ovaj sport. Čak i kada prestanu da se takmiče ili napuste rekreativno sinhrono plivanje, one ostaju u tom sportu – postaju treneri ili sudije, jer, kako same vole da kažu – jednom sinhrono plivačica, uvek sinhrono plivačica.