Svirajući na ulici, muzičari nesebično poklanjaju prolaznicima lepote svog stvaralaštva. Ovi umetnici, “dajući” sebe i svo svoje teorijsko i praktično muzičko znanje, ulepšavaju i oplemenjuju glavne ulice mnogih gradova, a i u svetkim metropolama su česta pojava. Dok sviraju sami ili u odabranoj grupi, improvizujući i vežbajući svoj instrument, svakodnevno uveseljavaju šetače.
Nikola Miloradović je multiinstrumentalista koji se dugo bavi sviranjem saksofona na ulici. Kaže da su svi dosadašnji nastupi na brojnim festivalima na kojima je učestvovao, kao i ulične svirke, uticali na njegov muzički i lični razvoj.
“U Knez Mihajlovoj u Beogradu i u Obrenovićevoj u Nišu sam doživljavao divna iskustva tokom svirki”, kaže Nikola i dodaje “Jednom prilikom nas je jedan čovek zamolio da ga pratimo do mesta gde je trebalo da se sastane sa svojom devojkom, jer je tom prilikom hteo da je zaprosi. Takve divne situacije se ne zaboravljaju!”
Foto: privatna arhiva
Najčešće svira džez muziku, koja se, objašnjava, u velikoj meri oslanja na improvizaciju, pa osim što se izbegava monotonija, muzičar tako vežba svoj sluh i muzički osećaj. Kaže da je suština “ubaciti u muziku trenutni momenat”, što se prolaznicima posebno dopada.
“Tokom svih ovih godina naučio sam da prepoznam šta publika voli i šta to privlači prosečnog šetača da zastane, oslušne ono što sviram i možda ubaci koji dinar”, kaže on i dodaje da je ulična svirka odličan način da umetnik napreduje i očvrsne, da se oslobodi treme, ali i da dobije dobre profesionalne angažmane.
Sviranje na ulici deluje kao lak posao, pun zabave i razbibrige, ali često nije sve baš tako. Prema Nikolinim rečima, iako preovlađuju pozitivne impresije od strane šetača, postoje i one manje lepe strane uličnog muziciranja, zbog kojih, kaže, mnogi često odustaju od sviranja na ulici.
“Doživeo sam da me ljudi gađaju sa balkona, vređaju, da mi dobacuju, silaze iz stanova da se svađaju zbog sviranja, čak i ako ne sviram glasno, niti kasno uveče”, deli sa nama Nikola. Kaže da više ne shvata lično takve situacije i da “takvi ljudi ne znaju da prepoznaju pravu umetnost, pa čak ni instrument koji sviram”, navodeći da saksofon često nazivaju trubom, flautom i frulom.
“Živimo u sredini u kojoj ljudi poistovećuju uličnog svirača sa prosjakom”, zapaža Nikola i dodaje da te dve stvari nisu uporedive, jer muzičari svojim sviranjem bezrezervno “daju” sebe i sav svoj višegodišnji trud prolaznicima.
“Iza dvosatnog uličnog sviranja stoji mnogo rada, vežbe, uloženog vremena i samostalnog istraživanja instrumenta sa kojim nastupam”, objašnjava.
Foto: privatna arhiva
Nikola naglašava da je primarni razlog zbog kog se bavi ovim vidom javnog nastupa potpuno drugačiji doživljaj od klasičnih svirki, ali i sticanje različitih iskustava, a da je zarada koju ostvaruje tom prilikom, kako kaže, samo rezultat njegovog truda. “Muzika nije posao, već bavljenje ličnim idealom”, zaključuje ovaj mladi umetnik.
Na pitanje da li je naporno baviti se takvim, specifičnim, javnim nastupom on kratko odgovara – “kako kad”, uz objašnjenje da sve zavisi od raspoloženja prolaznika. “Mi očekujemo reakciju ljudi. U većini slučajeva, muzičari na ulici očekuju neku vrstu potvrde od strane publike za svoju izvedbu. Retko kome je glavni motiv zarađeni novac.”
“Čuti mišljenje i kritiku i videti ljude koji poštuju umetnost je ono što me pokreće i gura da nastavim da se bavim muzikom”, navodi ovaj mladi muzičar. “Trudim se da svoj repertoar obogatim i starim pesmama kojih se podsetim i novim koje naučim u međuvremenu. Svaka nova saradnja i napredak nose promenu repertoara i po neku novu pesmu”, objašnjava Nikola.