Srbija se danas nalazi u političkom trenutku koji prevazilazi uobičajeno stranačko nadmetanje. Posle četrnaest godina vlasti koju veliki deo građana doživljava kao simbol korupcije, partijskog zapošljavanja, urušavanja institucija i zarobljene demokratije, prirodno je da raste potreba za promenom. Kada se tome dodaju afere bez epiloga, medijska neravnopravnost i izborni uslovi koje mnogi smatraju nepoštenim, jasno je zašto se u društvu stvorilo snažno raspoloženje da se takva vlast smeni. Ključno pitanje više nije da li postoji nezadovoljstvo, već kako ga pretvoriti u političku promenu.
Godinama je opozicija pokušavala da tu promenu iznese u veoma teškim uslovima. Nije uspela da pobedi, delom zbog nefer ambijenta, delom zbog sopstvenih slabosti, ali i zbog velike apstinencije građana. Posebno zabrinjava pasivnost mladih ljudi, koji često tvrde da ih politika ne zanima, a istovremeno trpe posledice lošeg sistema. U tom smislu, pojava studentskog pokreta predstavlja najvažniji politički događaj poslednjih godina. On je probudio energiju, nadu i osećaj da promena ipak zavisi od građana. To je velika vrednost koju ne treba potceniti.
Međutim, sama energija nije dovoljna da bi se osvojila vlast i promenio sistem. Politika, naročito u autoritarnim uslovima, zahteva organizaciju, infrastrukturu, kontrolore na biračkim mestima, pravni tim, kampanju, jasan program i prepoznatljive ljude koji svojim imenom garantuju odgovornost. Ako studentska lista još nema poznate kandidate, nema razvijenu mrežu i kategorički odbija širu saradnju sa opozicijom, onda se otvara ozbiljno pitanje da li se istorijska šansa rasipa zbog sujete, neiskustva ili pogrešne procene.
Sa druge strane, opozicija mora da razume da ne može nastupati kao da se ništa nije promenilo. Studentski pokret je pokazao da veliki deo društva ne veruje klasičnim partijama, čak ni kada su opozicione. Taj jaz nije nastao slučajno, već je posledica godina propagande vlasti, ali i grešaka samih opozicionih aktera. Zato opozicija ne sme studentski pokret posmatrati kao konkurenciju, već kao saveznika koji donosi novu energiju i nove birače.
Najbolje rešenje za Srbiju uoči izbora jeste stvaranje širokog društvenog dogovora i zajedničkog nastupa svih snaga koje žele promene. To ne mora biti klasična koalicija partija, već savez u kome bi studenti, opozicione stranke, ugledni stručnjaci, lokalni aktivisti i nestranačke ličnosti delovali usklađeno sa jednim ciljem: smena vlasti i obnova demokratije. Takav pristup bi mogao imati prelazni karakter, sa jasno definisanim ograničenim mandatom i nekoliko ključnih tačaka:
- Oslobađanje medija i institucija.
- Borba protiv korupcije i procesuiranje afera.
- Revizija biračkog spiska i izbornih uslova.
- Formiranje stručne prelazne vlade ili reformske većine.
- Novi, potpuno slobodni izbori u razumnom roku.
Na taj način studenti bi sačuvali moralni kapital i novu energiju, opozicija bi sačuvala infrastrukturu i iskustvo, a građani bi dobili jasan cilj i osećaj referendumskog izbora ili nastavak postojećeg sistema, ili demokratski reset države.
Nikako ne bi smeli da uđu u nepotrebne međusobne sukobe.
Ako pronađu način da deluju zajedno, uz međusobno poštovanje i kompromis, šanse za promenu postaju realne. Zato je odgovornost ogromna na obe strane. Ovo nisu izbori za procente i stranačke pozicije, već za pravac države.
Istorijski trenuci traže zrelost. U Srbiji danas nije pitanje ko će imati više mandata unutar opozicionog spektra, već da li će društvo iskoristiti možda poslednju veliku šansu da mirnim i demokratskim putem promeni sistem koji traje predugo.




