Još u vremena antičkih Grka – sport i sportske igre prekidale su na kratko sve sukobe i neprijateljstva među polisima. Panatenejske, Pitijske, Nemejske, Istamske i Olimpijske igre su prekidale česte ratove između razjedinjenih grčkih gradova, a borbe su se vodile na stadionima gde niko nije ginuo. Ako pogledamo skorašnju istoriju, neki sukobi su počinjali na sportskim igralištima. Setite se Maksimira 1990. godine i nacionalističkih sukoba Bad blue boysa i Delija gde su se ustaštvo i četništvo sukobili na račun sporta. Ta utakmica, umesto da bude zapamćenja po sportskom sukobu igrača na terenu, zapamćena je kao sukob navijača na tribinama.
Retko idem na sportske manifestacije. Više volim da kod kuće sa ocem ili prijateljima pogledam neku utakmicu, pa čak i ako se igra u Nišu. Par puta sam otišao na Čair, nekoliko puta u halu Čair i sve to mogu na prste obe ruke da nabrojim. I nije me sramota da priznam – strah me je. Nije me strah za moj život – strah me je da ne mogu da pomognem nekome čiji je život može biti u opasnosti. Dobro, neki će reći da preterujem, ali stavite se na mesto Miodraga Radovića u nedelju uveče, na finalu Kupa Radivoja Koraća u niškoj hali. On je godinama u sportu i cenjen je kao sportski radnik, ali ipak baklja huligana nije uspela da ga promaši. Da li je baklja „stigla“ na cilj – na policiji je da utvrdi i nadam se da će to biti uskoro, ali i otkud baklja na utakmici kad su baklje zabranjene? Eto, i otkud rasizma na stadionu FK Rada na Banjici u 21. veku? Za one koji ne znaju – Banjički logor je jedan od simbola početka stradanja Roma i Jevreja, ali i Srba u okupiranoj Srbiji od 1941-1944.
Kako smo došli do toga da od prekida rata sportskim manifestacijama dođemo do sukoba na tribinama? Odgovor je jednostavan – našom nepažnjom. Da, mojom, vašom, njihovom – našom nepažnjom. I ćutanjem. Godinama slušamo o sukobima na stadionima i u halama, o kriminalcima među navijačima. I šta smo uradili po tom pitanju? Čudili smo se, zgražavali. Koliko je ljudi poginulo i povređeno na stadionu? Koliko treba ljudi još da pogine i bude povređeno da bismo shvatili da treba da se nešto ozbiljno uradi po tom pitanju?
Nikada nisam pitao nekog huligana – šta mu znači da pravi nerede na utakmici kada igra njegov omiljeni tim. Nisam želeo da rizikujem. Pričao sam sa navijačima o tome – imali smo isti zaključak: Oni nisu tu zbog kluba i zbog sporta – oni su tu zbog pravljenja nereda, a uglavnom su to mladi ljudi koje je lako zavesti i napričati im priče da oni trebaju da mrze druge jer ti drugi mrze njih.
Hajde da se vratimo na ono pitanje – otkud baklja na utakmici? Policija je tu da spreči sukobe, ali čini mi se da je ovde organizacija jednog rizičnog događaja kao što je Kup Radivoja Koraća – prosto zatajila. Zataje i organizatori manje rizičnih događaja. Sećam se da su pričali da je na stadion zabranjen unos upaljača – a viđao sam ih kada sam bio na utakmicama, pričali su mi da će da me pretresu na ulazu – samo su me pogledali i pustili da uđem. Ali kontrola navijača na finalu između rivala kao što su Partizan i Crvena Zvezda, mada bolje je reći neprijatelja: Grobara i Delija – mora biti i veća i detaljnija. Tu su naši sugrađani u organizaciji zakazali. Znali su za rizik, a ipak se provuklo.
Bojim se i da pomislim, a kamoli da napišem sledeće, ali moram – po svemu sudeći, nasilje na sportskim manifestacijama je skoro uvek bio okidač nekih novih i većih nasilja. A nasilja, vređanja, rasizma i svega onoga čemu nije mesto u sportu je sve više prisutno.
Koliko još treba ljudi da bude izvređano, očiju povređeno, koliko još navijača treba da pogine kako bismo shvatili da je sport razonoda i da svaku mržnju ostavimo za sobom, pa makar samo na ulazu u stadion ili halu? Tada neće ni trebati jaka kontrola na ulazu koju danas priželjkujemo.
