Širenje vesti, kako pravih, tako i lažnih, sve je brže i jednostavnije razvojem interneta. Na društvenim mrežama svako ima svoj nalog, pa je svaka osoba neka vrsta medija za sebe, smatra Tatjana Vehovec, analitičarka iz Centra za nove medije Liber.
„Svako od nas ima potencijal da proizvede lažnu vest, pitanje je da li ćemo to uraditi ili ne. Osim toga što možemo da proizvedemo lažne vesti, mi smo ’krivi’ i za njihovo širenje. Kada pričamo o lažnim vestima na internetu, mi to moramo da razumemo na mnogo širi način nego što je to slučaj u tradicionalnim medijima“, kaže Vehovec i dodaje da će i psiholozi i sociolozi imati mnogo posla da otkriju zašto neko ima potrebu da širi lažne vesti.
„Razni uticaji kojima smo izloženi kada smo na mrežama, proizvode više efekata, kao prvo, prezasićenje i preopterećenje. Konkretno, kada izađete na mrežu, ne samo što saznate šta se dešava u zemlji i svetu, vi dobijate na hiljade ili milione vesti, za koje niste ni svesni da su vesti. Svačije ’dobro jutro’, ’uradio sam ovo ili ono’ je za vas, kao primaoca, jedna nova vest. U toj kakofoniji mi nismo u stanju da ocenimo da li je nešto istinito ili nije. Drugo, u velikoj meri se radi o našem ličnom, unutrašnjem stanju, odnosno igri sa emocijama. Onog trenutka kada vas se nešto tiče i vi pročitate, vaša pažnja pada. Od tog trenutka vi ćete delovati iz sopstvenog bića, sa smanjenom pažnjom, pa možete doći u situaciju da tu vest podelite dalje, a da niste svesni da je lažna“, objašnjava Vehovec.
Ona smatra da su svi svakodnevno izloženi toliko velikom broju vesti da, da čak i ako imaju iskustva i ako su sumnjičavi dovoljno, može da se desi da postanu ili žrtva, ili prenosilac lažne vesti.
„Postoji jedan trend koji se širi, a to je potreba ljudi da budu primećeni. Da bi neko dobio malo mesto pod tim net suncem, ne preza ni od čega, pa može i sam da proizvede neku lažnu vest, da bi dobio lajkove, šerove, retvitove. Skoro su se delile vesti o bolesnoj deci, kao ’hajde da pozdravimo ozdravljenje ove devojčice, koliko može da dobije lajkova’. Ljudi žele da se uključe u to, žele da podrže to dete. Ne razmišljaju o tome da je to slika devojčice koja je već korišćena u tu svrhu, ne samo u našoj zemlji, ne samo na desetine, nego na stotine puta“, kaže naša sagovornica i dodaje da je i sama imala slično iskustvo.
„Ja sam skoro nasela na baba Đulu, koja je prikazana kao baka iz nekog sela u Srbiji, koja je ostala sama, tamo su samo tri kuće, ona nema muža, nema decu, njoj je rođendan, pa hajde da joj čestitamo. Ja sam jednostavno, iako imam iskustva, podelila i čestitala izmišljenoj baba Đuli rođendan“, priča Vehovec.
Kako kaže, na internetu mala vest dobija potencijal viralnosti i na taj način onaj ko je plasirao dobija klikove, lajkove, pratioce.
„Imamo jednu osobu koja nas je slagala, i ona ima neki interes od toga, a to je najčešće klik i prenošenje dalje. Klik je danas jedna moneta koja je veoma skupa. Dakle, hajde da vas zavedem na neki način i da vi kliknete“.
Intervju sa Tatjanom Vehovec je za potrebe dokumentarnog serijala „Informativni mediji, informisana javnost“ u produkciji Media i reform centra Niš vodila Sonja Urošević, a fejsbuk premijeru treće epizode možete pogledati danas u 18.30.
Organizacija Centar za nove medije Liber radila je istraživanje o botovima, nakon što su 2014. godine uočili da se konverzacija na Tviteru promenila, da je pojačan govor mržnje i netrpeljivosti i da je jedno mesto koje je služilo za prenos informacija iz svakodnevnog života poprimilo ton u kome su svi korisnici žrtve.
„Raznim alatkama smo uspeli da lociramo celu jednu grupu na internetu, sa sve maticama, odnosno vođama, koja je proizvodila neke vesti, stavove i širila ih dalje, ali je koristila i svoju grupu da bi napadala svoje političke oponente. Dobili smo polarizovanu mrežu u kojoj je jako malo ljudi bilo u neutralnom prostoru“.
Prema mišljenju Tatjane Vehovec, digitalna pismenost se dosta podigla od 2014. godine i ljudi brže primete da neko ponašanje nije izvorno i originalno, nego da je naručeno. Postoje neke karakteristike po kojima se botovi mogu prepoznati.
„Oni imaju samo jednu određenu vrstu retorike koju ponavljaju, povezani su međusobno, njihova kompletna online aktivnost je usmerena na ispunjavanje određenog zadatka. Mislim da 90 posto korisnika Tvitera već posle dva ili tri tvita može da prepozna da se sreo sa botom, a posebno odlaskom na profil osobe za koju smatra da je bot“, navodi naša sagovornica.
Prema njenom mišljenju, digitalna pismenost je jako bitna u današnje vreme, jer se digitalne generacije bacaju u digitalni prostor koji osvajaju intuitivno, a taj prostor je opasan, poput autoputa na koji bismo stavili dete odmah po rođenju.