Iva Parađanin Lilić je novinarka i autorka podkasta Tampon zona. Nakon 10 godina rada u medijima, shvatila je da medije želi da koristi kao oružje za borbu za rodnu ravnopravnost i da su teme ženskih prava ono čime želi da se bavi. Podkast Tampon zona najpre je emitovan u jednom mediju, da bi oktobra prošle godine Iva rešila da postane medijska preduzetnica i da pokrene svoj podkast. Sa njom smo razgovarali o počecima rada u podkastu, izazovima i borbi za ženska prava.
Kako si, nakon dugogodišnjeg rada u medijima, odlučila da pokreneš podkast koji se bavi ženama i njihovim pravima?
Ja sam podkast pokrenula 2019. godine u sklopu većih medija ali nisam mogla potpuno da mu se posvetim. Onda sam pre šest meseci rešila da to bude jedan slobodan, siguran prostor za ženske glasove. Mislim da je dovoljno da pogledate statistike koje kažu koliko se žene uopšte pozivaju kao sagovornice… Koliko pričaju o temama koje ih stvarno zanimaju… Koliko je i dalje prisutna stigma kada govorimo o nekim suštinskim stvarima koje se tiču našeg zdravlja, naših tela, profesija i tako dalje.
Ja sam slušalac u toj emisiji. Mislim da je mnogo važno da čujemo iskustva one druge. Da ga onda nekako promišljamo i da delimo neke zajedničke stvari. Mislim da je podkast jedna adaptilna i vrlo dobra forma za pričanje tih ženskih priča i ženskih iskustava koja se često svrstavaju u neke pogrešne kontekste, cenzurišu se, krate se. Ja sam htela da ispričam tu jednu pravu žensku stranu priče od početka do kraja.

Kako biraš ko će ti biti sagovornice sa kojima ćeš razgovarati o ovim važnim temama?
Došla sam na ideju da to budu sagovornice, među kojima i poznate žene. Videćete one su pričale o nekim stvarima za koje ih do sada niko nije pitao, a koje su sastavni deo ne samo njihovih života nego maltene svake žene. O odnosu prema medijima, o seksizmu, odrastanju, odnosu prema telu… Sa druge strane, imam stručnjakinje koje će dati neke ekspertize, neka nova tumačenja nekih stvari. Primer je antropološkinja koja je pričala o neplaćenom kućnom radu.
Meni je tu negde bila misija da napravim balans gde će doći te poznate ličnosti koje stvarno imaju vredna iskustva koja mogu da podele. Da to bude i ulaz i za obične žene iz naroda koje će da ispričaju iskustva sa kojima puno žena može da se poistoveti, a koje nemaju prilike da čuju u mejnstrim medijima.
Da li je i tebe to što u ovoj formi nema cenzure na neki način privuklo da se okreneš podkastu?
Baš sam sa svima pričala nakon prve snimljene epizode u tom samostalnom režimu, kako iako pre nisam doživljavala toliko vrstu neke cenzure, ali jesam neke vrste pozicioniranja u određene teme i negde postavljanja granica dokle smem da idem recimo, ja se nikada toliko slobodno osećala kao u toj prvoj epizodi. Tek sam onda shvatila kako sam pre osećala neku vrstu bodlji iz stolice. Brinula sam ne samo šta ću ja da kažem, nego šta će i sagovornik da kaže. Tresla se i na svoje ime. Mnogi su mi rekli koliko sam opuštenija u ovom novom izdanju podkasta. Jednostavno više ne brinem te brige i vodim jedan slobodan, necenzurisan razgovor u kome ne postoji ni jedna vrsta ograničenja. Mislim da je to i lepota pravog razgovora.
U početku je stranica o podkastu na društvenoj mreži Instagram brojala oko 7.000 pratilaca, a danas ih je više od 36.000. Kakve su reakcije na podkast bile od samog početka, a kako danas ljudi reaguju?
U početku su to bile uglavnom istomišljenice i istomišljenici. Ja sam mislila da je to super i da radim nešto dobro, svi mi tapšu… Onda shvatite da se to vrtelo u jednoj vrsti babla i ljudi koji su već obrazovani što se tiče tih tema, ne samo ženskih prava već i LGBT prava i uopšte tema koje se tiču nekih marginalizovanih grupa.
Kad sam se ja potpuno posvetila tome, kad je to krenulo da raste, to je donelo naravno i neke negativne komentare. I dalje, moram da priznam, oni pozitivni su u mnogo većem broju. Poslednje što je bilo je da sam snimala tu jednu epizodu LGBT ljubavi tj. o lezbejskim vezama. Htela sam da pričam o tome na jedan pozitivan i lep način, na koji i inače treba da pričamo o ljubavi. Bila sam spremna na lavinu hejt komentara, ali ih nije bilo. Stvarno negde vidim pomake i mislim da tim glasnim progovaranjem o nekim temama jedino možemo da menjamo neke stvari.
Kada se podigne glas o nekim temama poput rodne ravnopravnosti i dalje se dešava da i neki muškarci, ali i neke žene, negativno reaguju na to…
Dobra stvar je što stvarno imamo puno inicijativa, puno hrabrih progovaranja. Žene se osnažuju da pričaju o nekim stvarima o kojima nisu ranije pričale. Imamo puno primera ženske solidarnosti i umrežavanja žena da zajedno nešto postignu.
Ipak, mislim da je ovo sistemski problem. Dobro je da žene to rade, ali ne mogu sve same. Dakle, potrebno je da i muškarci shvate koliki je njihov boljitak u poboljšanju položaja žena. Koliko će oni bolje i slobodnije da žive, koliki je pritisak patrijarhata tek na njima, a da nisu svesni.
Sa druge strane imamo institucije koje su, ma koliko mi dizale glasove i ukazivale na neke probleme, ta neka krajnja tačka, jer one moraju da reaguju i da sankcionišu određene vrste ponašanja. Mislim da je potrebno raditi iz više perspektiva sa više strana da bi stvarno došlo do neke promene. Mislim da je dobro što je neka vrsta tog talasanja i preispitivanja i glasnog progovaranja stvarno krenula i mislim da se neće zaustaviti. Došlo je do nekog besa koji je kulminirao, do nekog osvešćivanja žena. Mlađe žene sada postaju mnogo ranije osvešćene nego što je to bila moja generacija. Mislim da su to sve neki pozitivni primeri prakse koji će, nadam se, uroditi plodom na kraju.
Otkrij nam makar malo kojim temama ćeš se u narednim epizodama baviti?
Prvo što želim je da nekako decentralizujem teme. Primetila sam da mi je većina govornica iz Beograda. Jako mi je važno da dođem do žena iz cele Srbije. Trenutno radim na razradi nekog plana kako da dođem i kako da logistički zapravo izvedem to da u podkast dolaze žene iz cele Srbije, da se čuju i njihova iskustva, žene iz nekih ruralnih područja. Negde sam se ovde kroz jednu prizmu jednog iskustva malo fokusirala, to je ta decentralizacija iskustva.
Sa druge strane, primetila sam da su moja najveća ciljna grupa žene od 25 do 40 i tu smo kao veliki problem kojim treba da se bavimo locirali stigme i pravilno pričanje o majčinstvu. Tako da je jedna od sledećih velikih tema psihološka podrška mamama u prvim danima majčinstva. To će biti jedan serijal. To je sve što mogu da kažem.
S obzirom na to da si prethodno radila u medijima i imala brojne kontakte, sigurno ti je bilo nešto lakše da pokreneš podkast. Međutim, ima sigurno onih koji žele da pokrenu podkast, a ne znaju kako bi i od čega krenuli i nemaju radno iskustvo poput tvog. Šta bi njima savetovala?
Mislim da je podkast jako prijemčiva forma i jako isplativa. To sad postoje različiti nivoi, da li želite video produkciju. Meni je krivo što se danas podkast najviše sluša na Jutjubu uprkos tome što imamo brojne audio platforme za slušanje. Postoje različite varijante. Da biste krenuli, na primer dovoljno je da investirate u dobar zvuk i dobar mikrofon. Ne morate nužno da imate za sam početak video. Podkast je odličan i za pričanje različitih priča. Mislim da je dobro što postoje različiti nivoi u zavisnosti od vaše finansijske ili logističke spremnosti, koliko želite i koliko možete da uložite u njega.
Na kraju krajeva možete sa telefonom i običnom bubicom. Mislim da je dobro krenuti od nekih manjih i videti šta uopšte želite od tog podkasta da postignete. U Srbiji se stvarno razvila podkast zajednica i moram da priznam da smo mi u kontaktu i da se među sobno podržavamo. Ono u šta bih možda uputila ljude koji su zainteresovani, postoji platforma podkast.rs. Oni su sjajni, nude podršku, nude konsultacije i neka bazična znanja o podkastu koja su potrebna. Sada već postoji sijaset nekih studija koji iznajmljuju opremu. Možete sami kupiti svoju, u zavisnosti koliko želite da to bude dugoročno. Ipak, odlično je što postoje različite opcije, za različite džepove i mogućnosti.