„U Srbiji postoji težnja koncentracije moći u političkom životu i kada imate tu težnju političkih elita, onda automatski centralizacija dolazi kao posledica. Imamo jaku tradiciju centralizacije institucija“, započinje razgovor o problemima centralizovane države, decentralizaciji i građanskom političkom aktivizmu predsednik Upravnog odbora Nacionalne koalicije za decentralizaciju Mladen Jovanović.
U sledu svih događaja u vezi sa aerodromom, kao i građanskog odgovora koji je usledio kao odgovor na odluku Gradskog veća Niša da ustupi Aerodrom „Konstantin Veliki“ državi, javlja se pitanje da li Srbija, iako se u ekspozeima nekoliko prethodnih Vlada pominjala regionalizacija, suštinski nešto radi po pitanju „razbijanja“ moći u jednom centru, Beogradu. Inicijativa „Ne damo niški aerodrom“, čija je članica Nacionalna koalicija za decentralizaciju, okupila je organizacije koje se godinama bore protiv koncentrisanja moći u prestonici i za decentralizaciju i regionalizaciju Republike Srbije. Problem je, kako ističe Jovanović, smanjenje donošenja odluka o lokalnim resursima na lokalu zbog toga što te resusre konroliše država.
„Pogledajte, gdegod su nam nešto uzeli – to ne funkcioniše: Srbija šume katastrofalno upravlja šumama, Skijališta Srbije tako funkcionišu da opštine u okolini tih skijališta nemaju nikakvu korist i najsiromašnije opštine u Srbiji se nalaze upravo oko Kopaonika gde se vrti nenormalan noavc. Na Kopaoniku ne grade ljudi iz Brzeća, već grade moćnici iz Beograda. Ovo je ta ista priča – vrlo je važno sagledati koji su sve tu interesi u pitanju. Možda se sada ne vrti oko niškog aerodroma puno novca, ali sve studije pokazuju da za pet do deset godina – tu će biti mnogo više para i očigledno je neko rešio da uzme deo kolača“, pojašnjava on.
Decentralizacija
Zašto je decentralizacija bitna?
Počinjemo da živimo u zemlji gde će narednih dvadeset šampiona na fudbalskom prvenstvu biti ili Partizan ili Crvena Zvezda, u društvu u kome se podrazumeva da Beograd ima aerodrom i da niko ne sme da ugrožava poslovni interes beogradskog aerodroma. Živimo u zemlji u kojoj je vlastima sasvim u redu da od svih naših poreza 9 od 10 dinara uzima republika, lokalu daje samo jedan. Ta vrsta politika dolazi iz te kulture centralizacije, iz ideje da je Beograd Srbija, da nema Srbije van Beograda. Mi smo pre nekoliko godina uradili seriju šaljivih videa dokle može centralizacija da nas odvede i u tim videima smo, nažalost, naveli stvari koje su se kasnije desile – a mi smo se šalili.
Decentralizacija je vrlo životno pitanje – to je ono što je važno za sve građane: to je pitanje da li ćeš imati ambulantu u blizini i da li će biti dobro opremljena, to je pitanje da li ćeš lako da se krećeš po Srbiji, da li ćeš moći da pokreneš svoj biznis, da li će tvoja lokalna samouprava imati para da uloži u rekonstrukciju puteva, da li će biti novca da neko iznosi đubre ili ćemo živeti u smeću. To je i pitanje i da li će gradovi van Beograda i mala mesta imati dovoljno novca da prežive.
Decentralizacija je u najmanju ruku mogućnost da svako od nas utiče na kvalitet svog života. Ona ima za cilj da funkcionisanje vlasti spusti što bliže građanima iz prostog razloga: da građani mogu da utiču na te vlasti, da to budu ljudi koje znam i da svojim odlukama brzo i efikasno reaguju na naše potrebe. To je jedino moguće kad je vlast blizu građanima
![](https://mediareform.rs/wp-content/uploads/2018/04/SPC_5539.jpg)
Dakle, ono što je najveći problem jeste sistem. Šta su najveći problemi centralizacije?
U poslednjih dvadeset godina došlo je do stvaranje izbornog sistema koji je stvorio isključivo klijentilistički odnos između lokala i centralne vlasti i u tome mi, praktično, i nemamo gradonačelnike. Treba da prestanemo da se zanosimo da imamo lokalne izbore – nama Beograd prilikom formiranja republičke vlade ujedno odlučuje i ko će biti na vlasti na lokalu. Kogagod izabrali, imamo gradonačelnika koji mora da ispunjava ono što mu Vlada kaže, a sa novim sistemom finansiranja bolje da tako radi – inače će dobiti manje para. Taj klijentelizam možemo da prekinemo tako što ćemo da glasamo za lokalne nezavizne liste. Bukvalno smatram da ni jedna od onih tradicionalnih partija, čak i one koje su u opoziciji nam ne nude rešenje, i one ulaze u dilove. Moramo da tražimo nezavisne građanske grupe i da glasamo za njih – inače lokakni izbori nemaju smisla.
Ono što je važna poluga centralizacije jeste da ovakva koncentracija moći u ovako izuzetno korumpiranoj državi omogućava da onom ko je napravio centralnu moć ima najveći pristup korupcionim izvorima sredstava. To će biti najteže da se savlada jer tu imamo ekonomske moći i skrivene moći koje su izuzetno jake i na koje je teško uticati iz ove pozicije i kojima je jednostavno lakše da u jednom ministarstvu završe sve poslove sa jednom uplatom, nego da u 170 opština širom Srbije to isto rade. Mislim da se tog trenutka stvara podloga da se kao građani izborimo sa problemom centralizacije.
Zadnja stvar koju građani moraju da shvate jeste da centralizacija dovodi do demografskog pražnjenja, naročito u opštinama u pograničnom delu što stvara političku nestabilnost. Čak su i nacionalne struje centralistički nastrojene što ukazuje da je i taj nacionalizam lažan, da je i taj nacionalizam laž koju žele da prodaju da bi bili na vlasti. Da su zaista nacionalno nastrojeni i te kako bi bili zabrinuti što nema više Srba u Pirotskom okrugu ili u okolini Negotina. Mislim da je deo političke elite shvatio da je nacionalizam odlična i pitka priča za široku narodnu masu i to je taj lažni pakt između onih koji imaju sve više i svih nas koji nemamo – jer nema veze što je tako, svi smo mi makar Srbi. More, nije! Mi se i te kako delimo na Srbe koji imaju i kojima se može, i one Srbe koji nemaju i kojima se ništa ne može.
Kad građani shvate da je ta centralističko-nacionalistička priča jedna užasna laž i jedna vrsta paravana za lopovluk i krađu – mislim da će već morati da se menjaju neka pravila igre jer tada prosečan glasač kreće drugačije da glasa.
Pomenuli ste klijentilistički odnos gradske prema centralnoj vlasti. Da li je ključno za decentralizaciju personalizovani izborni sistem?
To bi bio samo prvi korak, ali bez promene izbornog sistema nemamo odgovornost Parlamenta jer mi smo glasali za neke liste koje formira neko u Beogradu, čak i za lokalne izbore. Šta s tim da radimo? Mi nemamo politički proces sa ovim izbornim sistemom, tako da je on preduslov bilo kakve ideje o bilo kakvim demokratskim procesima u Srbiji.
Jedini funkcionalni sistem je da se zainteresujemo za politiku i postanemo aktivni građani – to se sad vidi u Nišu sa aerodromom. Toliko su se izmestile stvari da su morali lokalni funckionerčići, koji su do tad mislili da su jako bitni, da se pakuju i odu na ispovest, idu na primanje novih naredbi i sada se vraćaju da izigravaju moćnike, ali sve više mucaju.
Niški aerodrom i država
![](https://mediareform.rs/wp-content/uploads/2018/04/SPC_5543.jpg)
Pomenuli ste aerodrom. Koji je značaj da bilo koji drugi grad, osim prestonice, ima aerodrom u svom vlasništvu?
Gledajući evropsku praksu, možemo da vidimo da je vlasnička struktura aerodroma dosta raznolika. Moramo prvo da napravimo razliku između aerodroma koji su potpuno u državnom vlasništvu ili nekoj javnoj svojini, i onih koji su javno-privatnim partnerstvima, i na kraju privatni aerodromi. Vrlo je malo aerodroma koji su isključivo u vlasništvu neke centralne vlasti. To su uglavnom neki centralni, ključni aerodromi za jednu zemlju i sasvim je normalno da republika bude u posedu aerodroma kao što je Aerodrom „Nikola Tesla“.
Za sve druge aerodrome koji su od regionalnog značaj, kao što je niški aerodrom, dominiraju modeli u kojima je ili administrativni region vlasnik ili su to lokalne samouprave u zbiru, ili su u pitanju konglomerati lokalnog i nacionalnog dela. Vrlo retko su regionalni aerodromi u vlasništvu centralne vlasti, i to u Belorusiji, a ne nekoj demokratskoj državi u kojoj bi to bilo nezamislivo. Nije to samo pitanje lokalpatriotizma, ima i toga, ali ljudi žele da kontrolišu svoj aerodrom, da ja koji putujem odavde lako mogu da utičem na onoga koji donosi odluke gde će se putovati, da onaj ko sklapa ugovore zna koje su moje potrebe. Kada to preuzme neka centralna vlast, nema naših potreba, putnika nema u njihovom odlučivanju.
Drugi problem je što taj aerodrom obezbeđuje neki budžetski prihod i vrlo je važno da iz tog aerodroma, kao nekog našeg resursa, lokalne samouprave crpu novac i obezbeđuju novac za budžet, a preko tog budžeta možemo dalje da pravimo neke razvojne politike u vezi sa aerodromom. Grad Niš ostaje bez novca kad nam republika to oduzme.
Zadnja stvar, a možda i najvažnija jeste to da i ovaj model koji imamo sada nije do kraja funkcionalan. I on mora da se promeni, ali ne u pravcu republike. Potrebno je uraditi studije da vidimo modele u kojima bi se više lokalnih samouprava uključilo u vlasničku strukturu aerodroma jer Srbija definitivno mora da ima regionalizaciju, i ovo bi definitivno morao da bude aerodrom koji pripada regionu južne Srbije. To bi bio najefikasniji način funkcionisanja zato što taj aerodrom treba da bude dobro uvezan sa Kopaonikom, sa Suvom planinom, sa Đavoljom Varoši, sa svim onim što je kompletna ponuda sadržaja ovog regiona kako bi svi mogli da imaju maksimalnu korist jer retko ko sleti u Niš sa idejom da ide u Beograd ili Novi Sad – ljudi su došli da posete jug Srbije. Ovaj deo gradi svoj brend – brend meraka, brend lepih stvari, mogućnosti da čovek sedne i odmori se, slow living brend. To je samo jedan od potencijala koji može da se ostvari na taj način.
Kako navodi niška vlast, ona nema para da investira u dalji razvoj aerodroma, pa je zbog toga rešila da ustupi republici. Centralna vlast, sa druge strane kaže da je i do sad invstirala u razvoj. Do kakvih podataka ste došli u vezi sa razvojem aerodroma?
Prikupili smo gomilu dokumenata i pokazali da i te investicije koje je republika davala su precenjene i da često tu nije reč o republičkim parama, nego o kreditima i stranim investitorima. Tako da se republika nije proslavila dosadašnjim investicijama u niški aerodrom. Ne postoji nikakav razlog da republika ne investira u nešto što pripada lokalnoj samoupravi jer po zakonu Republika može da investira.
Sa druge strane, Republika je mogla da traži samo deo aerodroma i mogla da je ostavi neka prava aerodromu. Očigledno je poenta u potpunoj kontroli nad ovim resursom koju republika želi da ostvari i očigledno da nije namera razvoj, nego kontrola jer postoji toliko boljih razvojnih modela. Mislim da bi loš student druge godine Ekonomskog fakulteta smislio deset puta bolji model od onoga što su oni naizgled predložili, a realno naredili.
Ono što se uradilo sa aerodromom je bio samo povod za otvaranje drugih stvari. Da li je postojala mogućnost i ranije da se pokrene ili je ovo bio trenutak od koga nema više dalje?
Iz perspektive aktivnih građana – postojalo je puno prilika, ali iz perspektive građana koji su pasivni verovatno te priče nisu bile dovoljne da bi se aktivirali. Ljudi sada konačno vide da su sve te priče tačne i ovo je ekstreman primer i ljudi su zato odreagovali.
Druga stvar koja nam je probelm u društvu i za koju smo svi odgovorni jeste što nemamo solidarnost. Mi u ovom gradu imamo hiljade i hiljade ranika kojima država duguje njihove zarađene plate i sugrađani nisu pokazali solidarsnost u odnosu na njih.
Ono što je tužno je što svako o politici razmišlja kroz sopstveni džep. Razumem da nije lako, ali ono što ljudi ne shvataju je to što nećeš moći da zaradiš dovoljno novca u gradu u kome je i komšija sirotinja. Ono što građani moraju da shvate je da ako oni dobiju te plate od države – neko bi otvorio kiosk i zaposlio još jednog, druga osoba bi otvorila neki drugi biznis, treća osoba bi spiskala sve pare, ali bi spiskao u Nišu gde neko drugi zarađuje.
Ako aerodrom ne pokrene veću solidarnost kod nas Nišlija – nećemo da napravimo dobar posao. Promena je mnogo više na nivou nas samih, u načinu na koji razmišljamo i na koji delujemo. To su preduslovi dobre Srbije.