Na jedinstvenom mestu, koje svedoči o vremenu kada su grčki i latinski bili maternji jezici u Nišu, razgovarali smo sa arheologom i istoričarem Vladimirom P. Petrovićem, koji rukovodi ovim značajnim istraživanjem.

Mi smo sada na pragu da na čak dva mesta otkrijemo prilično velike stvari, koje moj otac Petar Petrović tokom istraživanja 80-ih nije stigao da vidi, ali je znao da postoje. To je celina palate sa oktagonom, rezidencijalne palate u samom Nišu, koja bi pokazala značaj grada i njegovu raskošnu arhitekturu. Drugi objekat je gradski forum, koji se nalazi na stotinak metara odavde. Još uvek nismo izvršili celokupna arheološka istraživanja na tom mestu, ostalo je sasvim malo da se dokaže da je to bio centar antičkog Niša. Svi elementi ukazuju na to da se forum nalazio na preseku glavnih komunikacija, gde su registrovani i jedan hram i bazilika i deo glavne gradske saobraćajnice. Palata je bila izdvojena iz tog centralnog dela, mada joj i nije bilo mesto na glavnom gradskom trgu. Sve se uklapa u sistem gradnje rimskih gradova u celini, pogotovu onih koji su izgrađeni u raskošnom maniru, te ovde imamo nešto slično kao u Sirmiumu ̶ Sremskoj Mitrovici.
Kako su započeta istraživanja?
V. Petrović: Istraživanja su započeta ranih 80-ih godina prošlog veka. Tada je naš kolega Toni Čerškov angažovao volontere koji su za dva meseca čitav ovaj segment objekta upakovali u celinu. Zidovi su bili sačuvani, a otkriveno je hipokaustno grejanje podova i zidova koje posebno govori da je objekat, koji nije bio u funkciji termi, trebalo da bude zagrejan sofisticiranom vrstom grejanja. Dakle, tu je boravio neko kome je trebalo ukazati posebnu čast. Kada su se otkrili mozaici, bilo je jasno da je to carska palata. Međutim, usledio je raspad SFRJ, te su i ova istraživanja zaboravljena. Kada se obeležavao Milanski edikt 2013. godine, lokalitet je očišćen od vegetacije. Iako se sumnjalo da je tu uopšte nešto sačuvano, pokazalo se da je hipokaust (starorimski uređaj za grejanje prostorija) ispod mozaika relativno dobro sačuvan, doduše, trebalo ga je prezidati i rekonstruisati kako bi mozaici stajali na čvrstoj podlozi.
Šta najviše usporava istraživanje?
V. Petrović: Najveći problem je odsustvo svesti o tome koliko je ovo važno. Obično se kaže da je novac najvažnija stvar, ali nije. Novac se skupi ̶ iako nije jeftino, nije ni nemoguće. Mislim da je mnogo važnije skrenuti pažnju na to šta mi zapravo imamo i koliko je malo potrebno da se to na pravi način predstavi. Verujem da su se stekle dobre okolnosti, imamo mogućnosti, ali i finansijsku potporu da u kratkom periodu dobijemo nešto što ćemo ostaviti generacijama iza nas.

Kolika je podrška stranih fondova?
V. Petrović: Fondovi jesu važni. Kada se definiše način na koji radite, ali i sa kim – a to su najpre naučne institucije, pojave se i strani i domaći fondovi i Ministarstvo kulture koje bi dalo podršku. Neko mora da pokaže inicijativu i malo „pogura“ celu ideju, a mi smo to ove godine učinili. Dakle, nasuprot svim poteškoćama, ipak smo uspeli da otkrijemo jedan novi značajni deo palate ̶ peristalno dvorište, koje je isto raskošno dekorisano i biće vrlo zanimljivo široj javnosti. Suština je ̶ našim radovima privlačićemo i investicije. Najbitnije je govoriti o tome i upoznavati ljude sa značajem ovih objekata.
Veoma je značajna saradnja sa francuskim institucijama, meni posebno, jer sam i sâm njihov đak. Ali ko god bude bio zainteresovan da učestvuje – zašto da ne, uostalom, sve je ovo naše zajedničko.
Imate li podršku lokalne samouprave?
V. Petrović: Mislim da imamo podršku. Ja sam više puta razgovarao sa predstavnicima lokalne samouprave i postoji interesovanje da se nešto konačno uradi. Sada se međusobno ispitujemo ̶ mi nešto tražimo, oni mogu ili ne mogu, ali cilj svakako neće izostati. Želim da verujem da će ovog puta biti drugačije. Imamo ideju da napravimo fondaciju koja bi se starala o tome kako da se na ekonomski isplativ način eksploatiše niška Tvrđava i svi ostaci objekata iz antičkog perioda, što bi, naravno, privlačilo strane investicije.
Da li mislite da su ljudi odavde dovoljno zainteresovani za arheologiju?
V. Petrović: Medijana, na primer, beleži neviđen skok posetilaca, ali je veći broj stranaca nego ljudi odavde. Moramo da im pružimo organizovanu turističku infrastrukturu. Iako su ljudi radoznali po svojoj prirodi, ne možemo im samo pričati priču, oni moraju da vide, da hodaju tim mestom, da se osete uvaženim. Ovde ima obrazovanog sveta i treba da im pružimo neku atraktivnu lokaciju. Zato je značajno da govorimo o tome. Ljudi su ovuda prolazili decenijama ne znajući pored čega prolaze. I tu nije problem samo obrazovanje, već i mediji.
Kako komentarišete kafić usred Tvrđave, na antičkom lokalitetu?
V. Petrović: Nije dobro što postoji kafić u rimskim termama. Tu treba da bude muzej koji bi pokazao njihovu lepotu. Terme su neverovatno raskošne! U njima su pronađene mermerne kade, što svedoči o luksuzu za to vreme. Sećam se koliko je moj otac bio fasciniran tim otkrićem, naročito u gradu koji je bio provincija jedne države. Sada kada se tamo uđe, ne zna se šta je gde. Mislim da bi te terme trebalo zaštititi kao objekat od važnosti koji svedoči o sofisticiranim navikama građana antičkog Niša.
Posmatrajući iz perspektive arheologa ̶ između Tvrđave i Univerziteta imamo ruglo. Koliko god da su ljudi navikli na određene lokacije, pijaci tu nije mesto. Vidim pomeranja: tvrđavski most je pešačka zona, izmestiće se i pijaca, nadam se uskoro, pa grad više neće ličiti na otomansku palanku, već na ozbiljan srednjoevropski grad.
Potreba za muzejima u Nišu?
V. Petrović: U Nišu, za razliku od Beograda, postoji arheološka sala. Ono što je problem u celoj Srbiji jeste odsustvo svesti o ogromnom značaju muzeja. U svetu se muzeji posećuju od najranijih godina i na taj način se generacije vaspitavaju da čuvaju i vole ono što imaju. Narodni muzej u Nišu nema prostor u kome bi se izložilo sve što smo ovde pronašli. Stvar je državne politike i volje da se neke stvari pokrenu, ali i mi arheolozi, zainteresovani pojedinci, predstavnici nevladinog sektora treba malo da vršimo pritisak.

Koliko se oslanjate na rad vašeg oca?
V. Petrović: Ono što je moj otac ostavio plod je jednog burnog vremena, kada je bilo više mogućnosti i entuzijazma, ali i vrlo ozbiljnog istraživačkog rada. Praktično sve što vidite ovde njegova je zaostavština.
Paralela između perioda kada je vaš otac stvarao i danas, da li je teže ili ima boljitka?
V. Petrović: Što bi rekli Latini: O tempora o mores! Ne postoji jasna slika o tome. Ovo je vreme u kome mi delamo. Ono što nas odvaja od vremena u kome je Petar Petrović radio jeste mogućnost mnogo većeg oslanjanja na inostrane fondove, što nije bio slučaj sa zatvorenom zemljom, kakva je bila Jugoslavija. Naš rad danas nadilazi lokalni karakter i postaje svetska baština. Ne možemo sami i ne treba da radimo sami. A ono što moram da naglasim je da kod nas nema deficita u pameti, kod nas nedostaje tehnička opremljenost i novac. Ako se sve upregne, i ako svako zna šta treba da radi, istraživanja bi mogla biti interesantnija nego ranije. To je prednost ovog doba i treba je iskoristiti.