Koncept održivog razvoja, kada je reč o graditeljskoj baštini, ne podrazumeva samo ekološki već i ekonomski, društveni i kulturni aspekt.
O tome da li Niška tvrđava, utvrđeno nepokretno kulturno dobro od velikog značaja za Srbiju, može doprineti razvoju zajednice i poboljšanju kvaliteta života u njoj, ublažiti uticaj globalizacije u kulturi i doprineti građenju kulturnog identiteta, govori dr Ali Alrauf, predavač i istraživač u arhitekturi i urbanizmu i šef tima za urbanistički razvoj Dohe u Kataru.
„Niš je priča za sebe. On ima svoju prošlost, svoju ličnost i karakter, svoj identitet. Zadatak zajednice je da jedinstveni ukus grada prepozna, zaštiti, održi, ali i unapredi. Najveći broj svetskih gradova teži razvoju i često u tom procesu izgubi ono što je za njih bilo jedinstveno. Zato je značajno definisati strategiju balansiranog razvoja, čemu bi trebalo da prethodi ozbiljno promišljanje glavnih osobenosti grada i utvrđivanje principa njihove zaštite“.
Tokom svog drugog boravka u Nišu, Alrauf je posetio raskošan korpus graditeljskog nasleđa od antike do modernog doba.
„Tvrđava je jedinstveno zdanje, centralno pozicionirano, dostupno i kao jedna od glavnih osa komunikacije deo je svakodnevnog života Nišlija. U savremenoj literaturi dosta se govori o konceptu tzv. negativne zaštite kulturnih dobara, gde se zidine restauriraju, ali ne sažive se sa okolinom. Konzervacijom materijalnog aspekta Tvrđave, ali i dodavanjem savremene funkcije prostoru izmakli bi se iz principa negativne ka tzv. pozitivnoj prezervaciji. Radeći to, omogućićemo članovima zajednice bolju interakciju, a od Tvrđave bismo napravili aktivno i pulsirajuće mesto. Razvili bismo osećaj pripadnosti, građani bi osetili da Tvrđava nije samo arheološki lokalitet, da nije samo poglavlje prošlosti nego da je vezana za nas, sada, namenjena savremenim aktivnostima i okupljanjima. Predlažem vam kreiranje odnosa u kome Tvrđava pripada građanima i građani pripadaju Tvrđavi“.
Osim nepokretnih kulturnih dobara, otvorenih za javnost, u samoj Niškoj tvrđavi – Paviljona i Bali-begove džamije koje kao izložbene prostore koristi Galerija savremenih likovnih umetnosti, zatim zgrade Istorijskog arhiva, niša sa ugostiteljskim i poslovnim prostorima, nedavno renovirane Barutane, Letnje pozornice, Hamama u kome je Muzej džeza (ovom spisku treba dodati i zastakljeni trem Paviljona, gde je smešten Digitalni muzej, koji je već mesecima zatvoren i bez jasno definisane politike prijema posetioca), Tvrđavu karakteriše raskošna i negovana parkovska površina. Ona je svakim danom, besplatno, dostupna građanima. Ipak, javne manifestacije na otvorenom su retke i uglavnom se organizuju u letnjim mesecima.
„Evo ideje koja je možda luda, a možda će biti zanimljiva. Pijace su, jednom nedeljno ili mesečno, dešavanja koja bi mogla da ugosti Tvrđava. Ili izložbe na otvorenom. Tvrđava sa svojom vrednom i prestižnom arhitekturom, lokacijom i urbanošću treba da bude domaćin događaja tokom cele godine, šteta je da se aktivnosti svedu na, kako sam čuo, izvrstan džez i nekoliko drugih festivala. Na taj način bi poslali poruku građanima da je to njihov centar, novi trg grada“.
Veza između reke i Tvrđave
Gradski oci najavili su rekonstrukciju centralnog Trga kralja Milana i tvrđavskog mosta za 2019.
„Smatram da tvrđavski most treba rekonstruisati, ali tako da se potencira njegova funkcija veze između dva važna prostora u gradu – Tvrđave i Trga. U tom slučaju ga čak ne bih nazvao mostom, već kapijom Tvrđave, ili kapijom Trga. On bi bio tranzicioni prostor, koji vodi ka gradu, ili prema kulturnom dobru“.
Ali Alrauf je značajan deo svog naučnog rada posvetio istraživanju načina integracija rečnih obala u život grada. Smatra da je kej Nišave osmišljen tako da na njemu ljudi mogu da šetaju, možda malo džogiraju, posede i razmišljaju. Uvođenjem novih sadržaja – onih koji podstiču društvena okupljanja, obala reke treba da se transformiše u još jedno srce grada, predlaže Alrauf. Ulice koje vode ka reci imaju lep potencijal – ozelenjene su, sa divnim drvoredima. Ipak, na mestu njihovog spajanja sa kejom nema sadržaja. Po Alraufovom mišljenju, to mogu biti ugostiteljski objekti, prodavnice ili sadržaji namenjeni kulturi i obrazovanju. Revitalizacijom ovih ključnih tačaka omogućilo bi se novo čitanje obale koja bi iz pasivnog prostora postala pulsirajuće mesto, koje građani stalno koriste, ističe arhitekta.
„Ako želite da testirate ono o čemu pričam, stanite u bilo koje doba dana ili noći na jedan od krajeva tvrđavskog mosta i videćete mnogo ljudi koji iz Tvrđave ili sa Autobuske stanice idu ka Trgu kralja Milana. I Trg je pun ljudi. A onda krenite mostom i pogledajte levo i desno, videćete opusteli kej, sa izgledom napuštenog mesta. Za ovakvu situaciju ne treba kriviti građane, već urbaniste i donosioce odluka. Ljudi su u javnim prostorima privučeni aktivnostima koje ih okupljaju. Na Trgu imate zelenilo, umetnost, pekaru, banku, restorane, komercijalne sadržaj. Hajde da razmislimo o mogućnosti da sadržaje koji se danas nalaze na Trgu implementiramo i na obale reke. Hajde da kreiramo novi momentum, novi osećaj pripadnosti između reke i ljudi“.
Ali Alrauf je u Nišu boravio kao predavač po pozivu na Internacionalnoj konferenciji o urbanom planiranju, koju je Klaster urbanog planiranja u saradnji sa Građevinsko-arhitektonskim fakultetom u Nišu organizovao krajem novembra 2018.