KULTURNI CENTAR SRBIJE U PARIZU, JANUAR 2017.
Doroti Pačkova, akademski slikar
Ostvarenje „Zaboravljene poruke slobode“ je deo kreativne borbe troje nezavisnih umetnika. Oni u vremenu rastućih tendencija netolerancije auditorijum potsećaju da je nesputan izbor ljudska potreba i pravo, a delovanje bez prisile i zabrane- nužnost.
Tematski koherentan kompleksni izložbeni poliptih velikih formata, praćen video radovima, inspirisan je sećanjem na događaje koji su utkani u savremenu istoriju Niša. Fašistički zločini nad lokalnim stanovništvom rezultirali su mučenjem u koncentracionom logoru i streljanjem više od 10 000 ljudi na brdu Bubanj. Za njima su ostala imena i lica žrtava u arhivskoj dokumentaciji, ali i tri bubanjske pesnice kao simboli borbe i prkosa. Upravo su oni motiv ovde predstavljenih radova.
Mr Perica Donkov, akademski slikar, postavkom „Imena“ kroz segmente svedenog kolorita i beskonačnim nizom imena stradalih kao centralnim motivom razmatra veličinu žrtve i rezultate mentalnog, fizičkog i društvenog ugnjetavanja. Ovom postavkom on nastavlja ciklus „Fuga“ (lat. Bekstvo), koji je inspirisan događajem iz Niša, 1942, prvim uspešnim bekstvom iz koncentracionog logora u porobljenoj Evropi.
Dr Aleksandra Mirić, arhitekta konzervator, stvara živu arhivu istinitih priča o stradalnicima, ali i o formiranju kolektivnog sećanju na njih. U svojim radovima osvrće se na lokalnu tradiciju tkanja- ovog puta tkanja slobode nad pepelom žrtava. Ona postavlja pitanje kakva budućnost je pred nama, koji su razlozi marginalizovanja prošlosti i da li je moguće kreirati niti kojima ćemo se ponovo povezati u nastojanjima za kreiranjem humanijeg društva. Njeno delo je rezultat istraživanja ne samo istorijskih dogadjaja, već i načina na koje su te dogadjaje doživljavali umetnici koji su delom doprineli očuvanju vrednosti slobode, kao što su Danilo Kiš, Christian Boltanski i Ivan Sabolić.
Vladimir Djordjević, reditelj, autor je više radova kojima je istorijske dokumente pretvorio u živa audio-vizuelna svedočanstva, pre svega u vezi sa istorijom Niša i juga Srbije. Njegov atripičan pristup, za razliku od dominantno nacionalno poetizovanog pristupa prošlosti, okrenut je istoriji svakodnevnog ž ivota- ljudima čiji su se putevi sudbina preklopili u značajnim istorijskim dogadjajima. Na taj način sagledana istorija, okom humanog posmatrača, više ne pripada niti jednoj naciji. Takav pristup ne deli, ne razdvaja, već nas danas stavlja u po malo zaboravljenu ulogu nemog i zabrinutog posmatrača.