Više od polovine devojčica u romskim zajednicama uda se pre navršene 18. godine, pokazuju podaci UNICEF-ovog istraživanja: „Dok procenat dečijih brakova u opštoj populaciji stabilno opada, u romskim zajednicama taj procenat beleži rast. Tako je 2004. godine bilo 45,9 odsto devojčica udatih pre osamnaeste godine, 2010. godine ovaj udeo porastao je na 53,7 odsto, da bi 2014. godine dostigao 57 odsto devojčica koje su u brak stupile pre punoletstva“.
Po mišljenju psihološkinje Anite Cekić, koja radi i kao pedagoška asistentkinja u OŠ „Ivan Goran Kovačić“ u Niškoj Banji, ova društvena pojava nema opravdanje.
„Rana udaja mene lično boli i ne volim da kažem da je to tradicija, mada se negde tako deklariše, kao običaj koji se prenosi s kolena na koleno, odnosno nešto uvreženo u stanovništvu i da to nije ništa nenormalno. Za mene lično jeste. Mi smo u školi imali devojčicu koja se udala sa 14 godina i nije završila osnovnu školu. Prošle godine smo kontaktirali s njom kako bi izašla na razredni ispit, jer je samo to potrebno, ali ona nije bila zainteresovana, već je bila u drugom stanju. Njena porodica je želela da ona nastavi školovanje, ali to nije bila i njena volja“.
Anita Cekić kaže da se rani brakovi u romskoj zajednici sklapaju pod uticajem različitih faktora i zavise od socijalnog okruženja, stavova roditelja, kao i od ljudi sa kojima se romske devojčice svakodnevno druže, jer je u jednom momentu života vršnjačka grupa prioritet u odnosu na roditelje i porodicu.
„Dosta zavisi i od kolektivne svesti i kolektivnog načina života. Život u mahalama oduzima pojedincu mogućnost mišljenja, govora, u nekim momentima čak i slobodu kretanja. I da se desi da mlada devojka ima želju da se školuje, tu se pitaju stariji članovi porodice, ona nema pravo na odluku. Dešava se i da roditelji budu ti koji daju vetar u leđa, a da dete to ne želi“.
Kao Romkinja koja nije odrastala u romskoj mahali, Anita smatra da su primeri na koje se devojčica ugleda dok raste veoma važni pri odlučivanju o ranoj udaji.
„Ja sam se uvek ugledala na školovane ljude, ljude koji su imali svoj posao, počev od mojih roditelja, komšija i tako dalje. U romskoj mahali je drugačije. Tu je osoba koja završi fakultet, na primer posle dvadesete godine, najčešće okarakterisana kao baba-devojka, i da je kasno za udaju. Meni je to često smešno, ali više žalosno“.
„Patrijarhalna struktura zajednice predstavlja osnovni okvir u kome se održava i reprodukuje praksa dečijeg braka. Na osnovu analizirane građe, pokazano je da kult nevinosti, podela rodnih uloga prema kojoj žena ima jasno definisan podređen položaj, kao i elementarno neznanje o tome šta podrazumeva stupanje u brak, jesu najvažniji faktori rizika vezani za održavanje prakse dečijeg braka u proučavanim zajednicama“, stoji u gorenavedenom istraživanju.
Gledajući iz ugla psihologa, Cekićeva smatra da se svest Roma mora menjati, a to je najbolje činiti obrazovanjem. Tako će svaka devojčica imati širi spektar mogućnosti od onog što joj nudi zajednica u kojoj odrasta.
„Razmišljaćemo drugačije, podići ćemo svoju svest, gledaćemo na život iz drugog ugla, posmatraćemo budućnost sa razmišljanjem: ‘Što ja ne bih radila negde, zašto bih sakupljala sekundarne sirovine ili se udala i bila ekonomski zavisna? Što ne bih zavisila isključivo od sebe i svog rada?’ Ako sebi pomognemo, i drugi će nas gledati drugačije“.
Maloletnički brakovi najviše pogađaju žene
Anita Cekić smatra da u rano sklopljenim brakovima može da se rodi ljubav i da ta zajednica može da funkcioniše dobro, ali da je to prava retkost.
„Žene koje, nažalost, ostaju u takvim zajednicama, nikada ne pronađu sebe. Rode decu, i posao im je da ih čuvaju i da kuvaju. To ne smatram lošim, jer svaka od nas koja ima posao, kod kuće i kuva, i čisti, i čuva dete. Ali nije to prioritet, može se naći balans ako imate pravo na razmišljanje i odlučivanje“, kaže Cekićeva.
Rana udaja je prepreka u napredovanju jer retko koja devojčica kada stupi u brak, završi školu:
„Samim tim što se nismo školovale, mi smo sebe osudile na neinformisanost. Ne znamo kako da se borimo sa nekim stvarima. Pre svega, ako dođe do nasilja, ne znamo da ga prepoznamo, jer fizičko nasilje nije jedino“.
Ona kaže da se za žene u romskim mahalama podrazumeva da će ih partneri vređati, ili da će im nekada uskraćivati novac za osnovne potrebe, ali i da one misle da je to u redu i naučile su da žive sa tim. Mnoge, pored svega toga, budu i fizički maltretirane, a svedok tome bila je u udruženju „Osvit“, gde je nakon završetka studija volontirala:
„Jednom pirlikom bila sam u kancelariji kada je došla žena sa vidljivim fizičkim povredama na telu, uplakana, uznemirena. Iz udruženja su sa njom otišli u policiju i u Centar za socijalni rad. I sama sam više puta razgovarala sa ženama žrtvama nasilja. Prvi put sam se suočila sa procedurama koje zlostavljana žena mora da prođe nakon prijave nasilja, bilo od partnera ili članova porodice“.
„Dečiji brakovi su u različitim državnim dokumentima i strategijama prepoznati kao problem koji treba rešavati. Pre svega, normativni i institucionalni pravni okvir usklađen je sa međunarodnim standardima vezanim za ravnopravnost i zabranu diskriminacije. Takođe, nakon preporuka Komiteta za prava deteta i Komiteta za eliminaciju svih oblika diskriminacije nad ženama, problem dečijih brakova lociran je i u Nacionalnoj strategiji za rodnu ravnopravnost za period od 2016. do 2020. godine, Strategiji za socijalno uključivanje Roma i Romkinja u Republici Srbiji za isti period, kao i Strategiji prevencije i zaštite od diskriminacije za period od 2014. do 2018. godine“, stoji u izveštaju UNICEF-a, sa napomenom da, iako je problem pravno-formalno lociran, na terenu, nažalost, nema pomaka nabolje.
Autor članka: Milica Branković
Autor video priloga: Tamara Milojević
Prevod: Turkijan Redžepi
***Media i reform centar Niš će u narednom periodu objaviti seriju tekstova i video priloga o kulturi, tradiciji, jeziku, religiji, kao i novim kulturnim praksama Roma u Nišu i okolini. Media i reform centar Niš će tekstove objavljivati na srpskom i romskom jeziku, kao deo projekta „Vakeribe taro mahale- priče iz mahale” koji je podržalo Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije na Konkursu za sufinansiranje projekata iz oblasti javnog informisanja na jezicima nacionalnih manjina u 2019. godini.