Hladno zimsko vreme samo je jedan od problema sa kojima se suočavaju migranti u Srbiji. Veći problem, kako navodi Miodrag Ćakić iz organizacije Refugee Aid Serbia, jesu oni koji se ne vide na prvi pogled – psihičko stanje ljudi koji od rata na Bliskom istoku beže put zemalja Evropske unije.
Za razliku od prethodnih godina migrantske krize, u Srbiji se manje migranata zadržava u kampovima. Razlog tome je, kaže naš sagovornik, otvaranje kampova u Velikoj Kladuši i Bihaću. Ipak, neki od njih primorani su da ostanu u Srbiji, a najčešće to rade zbog nemogućnosti da pređu granicu sa Mađarskom ili Hrvatskom.
„Imamo zaista mali broj ljudi koji vide svoju budućnost u Srbiji i to se od početka krize do danas svodi na nekoliko stotina slučajeva. Ogroman broj koji se zadržava u Srbiji čini to iz strateških razloga. Ljudi se opredeljuju za registraciju i odlazak u kampove da bi se odmorili, prikupili snagu i nastavili sa svojim pokušajima da dođu do zemalja Evropske unije“, pojašnjava Ćakić.
Odnos prema migrantima u Srbiji
Međutim, i pored činjenice da mali broj ljudi sa Bliskog istoka ostaje u Srbiji, neki mediji plasiraju šokantne vesti o incidentima u kojima učestvuju migranti. Ćakić kaže da incidenata ima, ali da su retki i da je u stvari i mali broj u odnosu na sredinu u kojoj živimo i ukoliko se uzme u obzir sa kakvim životnim iskustvom i u kakvom psihičkom stanju većina ljudi stiže u Srbiju.
„Uzrok incidenata koji su se desili u Beogradu i sa kojima sam bio upoznat bio je nemogućnost da se obezbede osnovna sredstva za život i najčešće su u pitanju neke sitne krađe koje su se dešavale u malom broju slučajeva. Što se tiče napada lokalnog stanovništva na migrante, oni su se svodili na verbalne napade i u par puta pokušaje preko društvenih mreža da se migranti diskredituju i dovedu u problematičnu situaciju na osnovu izmišljenih priča“, navodi on i dodaje da je većih problema bilo u Šidu, ali da razlog treba tražiti u neadekvatnoj pripremi lokalnog stanovništva na tri velika kampa u tom mestu.
U medijima se dosta spekuliše o tome odakle dolazi novac za migrante. Na koji način se finansiraju potrebe migranata?
– Na osnovu onoga što znam, i na osnovu informacija koje dobijamo od evropskih institucija na redovnim sastancima, budžetska sredstva koja Srbija izdvaja za migrantsku krizu su nepostojeća ili izuzetno mala. Finansiranje svih aktivnosti u vezi sa posledicama migrantske krize pruža Evropska unija u okvirima posebnog fonda za bavljenje posledicama rata u Siriji.
Realni problemi migranata danas
Ogromna zbunjenost institucija u Srbiji kada su se susreli sa migrantskom krizom 2015. godine bila je opravdana. S obzirom da ni veće i ekonomski snažnije zemlje nisu bile pripremljene za ovaj fenomen, Ćakić kaže da je Srbija razvila zadovoljavajući sistem prihvata do danas. On navodi da su prihvatni centri dobro opremljeni, da sistem registracije dobro funkcioniše i da su dnevne potrebe ovih ljudi zadovoljene.
„Ono što jeste problem su drugi aspekti na koje se obraća malo pažnje jer su spolja nevidljivi, kao što su psihičko stanje mnogih korisnika i činjenica da razvijaju mnoge mentalne probleme kao posledice puta i situacije u zemljama porekla. Danas moramo uzeti u obzir činjenicu da je broj migranata dosta manji nego što je bio u prve dve godine krize. Sada se lakše prati i izašlo je iz onog opsega humanitarne krize koje smo imali do skora. Problemi sada postaju specifičniji, manje vidljivi spolja što predstavlja prepreku kada želimo da im se efektivno obratimo jer nije samo država kriva ili manjak osetljivosti na manje vidljive probleme, već je i teško naći način finansiranja da se bavimo određenim problemima ako se ne manifestuju očigledno“, podvlači Ćakić.
Sudbina migranata u Srbiji

Iako je humanitarna kriza prošla, naš sagovornik kaže da mu se često javljaju građanke i građani koji su spremni da pomognu. Ono što im uvek predloži je da kontaktiraju organizacije koje se bave migrantima na terenu i da se raspitaju u prihvatnim kampovima. Dodaje da su mediji često prinuđeni da prenose opštu sliku, a sa druge strane društvene mreže ne mogu biti relevantne i da informacije treba tražiti od ljudi koji rade sa migrantima.
Tokom devedesedih godina prošlog veka Srbija postala novi dom velikom broju izbeglica iz Bosne, Hercegovine i Hrvatske, naš sagovornik kaže da su pokušaji da se poveže to prethodno iskustvo sa migrantima danas bili neuspešni:
„Mislim da situacija nije poptuno čista i mislim da, iako mnogo građana Srbije ima direktno ili indirektno iskustvo sa izbeglištvom, takođe sve te nevolje su pomogle da se izgradi određeni nivo ksenofobije jer su svi ti ljudi u frustraciji usvojili stavove koji su diskriminatorni, pogotovo prema ljudima druge religije“.
Kada su u pitanju migranti, navodi Ćakić, u svetu je prkazana pozitivna slika Srbije koja je predstavljena kao država u kojoj se ovi ljudi mogu osećati bezbedno. Samim tim je i saosećanje građanki i građana Srbije prema migrantima povećano. Međutim, naš sagovornik smatra da je situcija ovakva jer građani smatraju da će migranti u nekom trenutku otići u zemlje Evropske unije.
„Mislim da će realnost polako demantovati i da moramo polako da se navikakavamo na činjenicu da će određeni broj migranata ostati u Srbiji da živi, ako ne zbog njihove želje, onda zbog okolnosti koje im ne dozvoljavaju da na bilo koji drugi način svoj život nastave negde osim u Srbiji. Mora na tome dosta da se radi i da na osnovu uspešne kampanje među građanima o prihvatu migranata koji prolaze kroz Srbiju proširimo i na ljude koji će ostati duže vremena ovde, biti naše komšije, studirati, ići u škole sa našom decom i raditi sa nama u istim preduzećima“, zaključuje Ćakić.