Bolja saradnja sa stranim univerzitetima, gostujući predavači iz celog sveta, više brige o, pre svega, mladim naučnicima – mogući su načini da univerziteti u Srbiji poboljšaju svoju poziciju, poručuju neki od naučnika našeg porekla koji su svoje ime izgradili na inostranim univerzitetima.
Nakon pada Beogradskog univerziteta na Šangajskoj listi, akademska javnost u Srbiji i naučnici koji su van zemlje reagovali su na plan Vlade Srbije da se otvori zasebna budžetska linija, odakle bi se finansirali radovi naših naučnika iz inostranstva kako bi potpisivali Univerzitet u Beogradu u svojim radovima. Iako je najcitiraniji matematičar u Srbiji, profesor u penziji dr Stojan Radenović predložio ovakav model, ostali iz akademske sfere su protiv toga nazivajući predlog i „univerzitetskom prevarom na državnom nivou“.
Situacija nastala nakon ovog pada podstakla je ponovno otvaranje teme o visokom obrazovanju u Srbiji, njegovom kvalitetu i načinu na koji se može poboljšati.
Mladi naučnici – put ka uspehu

Dr Ana Hofman, etnomuzikološkinja i antropološkinja sa Instituta za studije kulture i sećanja Slovenačke akademije nauke i umetnosti, navodi da je bitnije staviti akcenat na mlade naučnike, koji su skoro diplomirali ili žele da se vrate iz inostranstva, od pozvianja etabliranih imena u svetskoj nauci.
„Iako duboko verujem da nauka ne poznaje nacionalne granice i da ne treba njom da se manipuliše u ime patriotizma, smatram da je važno da se ljudima koji žele da ostanu na univerzitetima u Srbiji ili da se na njih vrate, omoguće transparentni konkursi ili izbori u naučna zvanja“, navodi dr Hofman i dodaje da je voljna da Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja prosledi spisak mladih naučnica i naučnika koji nisu uspeli, i pored svih referenci i pozamašnog CV-ja, da dobiju posao putem konkursa na srpskim univerzitetima.
Predavačica na Biološkoj školi Tehnološkog univerziteta u Sidneju Lana MekKlementsnavodi da resorno ministarstvo treba da omogući naučnicima da se usavrše u inostranstvu, da izgrade saradnju sa domaćim istraživačima na prestižnim univerzitetima i da se takvi projekti finansiraju što više.
Budžetska linija – sukob interesa
Sa druge strane, Lana MekKlements navodi da bi najavljeno finansiranje naučnika iz inostranstva, koji bi potpisivali Beogradski univerzitet na svojim radovima, automatski bio sukob interesa i pitanje je da li bi respektabilni međunarodni naučni časopisi te radove prihvatili.
Iz svog iskustva rada sa profesorima univerziteta u Srbiji, MekKlements kaže da naučnici iz Srbije i te kako mogu biti u rangu inostranih, te da su rezultati istraživanja na kojima sa njima sarađuje odlični i koriste se u svetskoj nauci.
„Najbolje bi bilo kada bi Ministarstvo omogućilo odlazak našim naučnicima na minimum 6–12 meseci na inostrane fakultete radi istraživanja. Time bi započela i saradnja sa našim ljudima, koji su već pozicirani na njima. Slično poput Fulbright ili FEBS projekata“, navodi ona i dodaje da bi prebacivanje sredstava sa te nove budežtske linije na poboljšavanje fonda za istraživanja svakako pomoglo naučnicima u Srbiji da napreduju i izdaju radove u prestižnim časopisima.
Za Anu Hofman, koja je i sama bila stipendistkinja Fulbrighta i drugih prestižnih stipendija, ovakav predlog nije iznenađenje, jer ga ne vidi kao izolovan potez od ostalih poteza Vlade Republike Srbije.
„Odluke koje su vidljive i u drugim sferama potvrđuju površan odnos prema društvenim problemima i izazovima, traženje prečica i ad hoc rešenja koja će naizgled brzo i efikasno ’rešiti’ određeni problem, skoro po pravilu bez trajnijih strukturnih i institucionalnih rešenja. Ono što je svakako originalno jeste ideja da naučnici potpisuju Beogradski univerzitet na svoje naučne radove, što je meni do sada nepoznata praksa i nisam sasvim sigurna da je tako nešto moguće, budući da zaposleni na visokoškolskim i istraživačkim institucijama često potpisuju klauzulu o konkurentnosti“, pojašnjava i dodaje da čitava situacija više liči na politički performans bez interesa za konkretne strukturne promene, spremnost za povratak ili sprečavanje odlaska mladih perspektivnih naučnica i naučnika iz zemlje.
Komentarišući sâm pad na Šangajskoj listi – Lana MekKlements navodi da pad ili loš položaj na bilo kojoj listi znači i smanjenje finansija tog univerziteta:
„Najvažnije pozicije na rang-listi, a ima ih dosta pored Šangajske, jesu prvih dvesta, jer su one povezane sa dodatnim finansijskim sredstvima koje taj univerzitet može da ostvari, pa se zato zato i svi univerziteti bore za jedno od tih prvih mesta“, pojašnjava ona.
Insistiranje na referencama predmet je ozbiljne debate u međunarodnim akademskim krugovima, navodi Ana Hofman:
„Naučnice i naučnici upozoravaju da je sve veća komodifikacija istraživanja i visokoškolskog obrazovanja, gde je naglasak ne samo na referencama i produktivnosti već i na rezultatima koji će biti odmah konkretno upotrebljivi. Često se pominju primeri Ajnštajna ili Tesle, koji bi, po trenutnim kriterijumima naučnog ocenjivanja, vrlo brzo ispali iz trke za naučno zvanje zbog manjka ’produktivnosti’“.
Ipak, to ne znači da treba ukinuti rangiranja i ocenjivanja, ističe ona, već ne treba nužno nauku podređivati zahtevima tržišta i industrije i imati na umu da produktivnost u nauci ne vodi nužno i do najboljih naučnih rezultata. Sve to dovodi i do još veće marginalizacije humanistike i umetnosti.
„Ove disicpline po pravilu teže da razvijaju kritičko mišljenje, a trenutne tendencije pokazuju da ono postaje sve više nepoželjno. Problem produktivnosti ne zaobilazi ni društva bivše Jugoslavije i konkretno Srbije, gde važnost referenci i produktivnosti dobija nove dimenzije – od toga da insistiranje na referencama često rezultira traženjem prečica, a ’reference’ postaju same sebi cilj. Sistem ocenjivanja naučne odličnosti takođe često funkcioniše po netransparentnim načelima (ako, na primer, govorimo o objavljivanju članaka u naučnim časopisima bez adekvatnih recenzentskih postupaka), što omogućava da se zaposleni na univerzitetima i naučnim institucijama često drže u strahu za radno mesto od strane rukovodstva“, kaže Hofman.
Kako do boljih univerziteta?

U medijima se tokom priče o Šangajskoj listi najviše govorilo o Beogradskom univerzitetu iako je na listi i Univerzitet u Novom Sadu, a u Srbiji ima još nekoliko univerziteta.
Iz svog iskustva u Ujedinjenom Kraljevstvu i Australiji, Lana MekKlements navodi da najbolji univerziteti u te dve države uopšte nisu u glavnom gradu.
„Ipak, u većim gradovima ima više fakulteta, ali što se tiče budžeta i finansiranja, to je bazirano isključivo na kvalitetu istraživanja i predavanja, ne na lokaciji“.
Kako navodi Ana Hofman, situacija je slična, ali ipak malo drugačija kada se uporedi slovenački i srpski visokoobrazovni sistem.
„Upoređujući ova dva akademska okruženja, čini mi se da se posle raspada Jugoslavije, a naročito posle 2000, u Sloveniji ipak nije desila tolika inflacija privatnih univerziteta kao što je to u Srbiji. Takođe, zbog članstva u EU, koja propagira takozvanu Evropu regija i decentralizaciju u svim sferama, pa i naučnoj, i pri dobijanju nacionalnih i evropskih naučnih projekata jednako su zastupljeni i naučno-istraživački centri u Kopru, Univerzitet u Novoj Gorici ili Mariboru. Sa druge strane, ja ipak govorim iz neke pozicije ’centra’, pa je moguće da se kolege sa ovih univerziteta ne bi baš potpuno složili sa mnom“.
Iako nije studirala ili radila na univerzitetima u Srbiji, MekKlements se u akademskoj karijeri susrela sa naučnicama i naučnicima skoro svih univerziteta iz Srbije. Ponavlja da su finansije velika kočnica za naučni rad u Srbiji.
„Istraživački rad iziskuje dosta finansijskih sredstava za, pre svega, potrošni materijal i napredne tehnologije. Nije lako doći do takvih sredstava ni u inostranstvu, ali postoji mnogo više mogućnosti i kapaciteta“.
Sa većim iskustvom obrazovanja i rada u Srbiji, Hofman pak ističe da nauka ne može da se posmatra odvojeno od generalnih problema sa kojim se suočavaju svi građani, a posebno mladi u Srbiji, te izdvaja partijsko zapošljavanje, klijentelizam i nepotizam.
„Univerziteti i istraživačke institucije ne mogu se izdvojiti iz celokupnog društveno-političkog okruženja, koje često funkcioniše po gazdinskim i feudalnim principima: gde se umesto kritičkog razvija duh poniznosti i poltronstva, a ljudi zapošljavaju i napreduju kroz netransparentne, čak zakonom kažnjive konkurse“, navodi.
Ovakva praksa, pojašnjava, stvara dodatni problem ljudima koji su deo svoje naučne karijere proveli u inostranstvu jer mogu zbog svog iskustva da predstavljaju pretnju takvom okruženju.„Govorim i iz ličnog iskustva jer Srbiju, kao i većina drugih naučnica i naučnika, nisam napustila svojom voljom, već se ta odluka nametnula posle saznanja da je moja jedina perspektiva dug period honorarnog, vrlo skromnog plaćenog rada, budući da nisam imala političku ili kakvu drugu vezu, što mi je bilo i otvoreno rečeno“, zaključuje Ana Hofman.