Istorija studentskog i omladinskog novinarstva u Srbiji počela je 15. marta 1937, kada je Ivo Lola Ribar osnovao časopis Student. Od 1965, kada je Niš postao univerzitetski grad, u našem gradu je bilo dvadesetak studentskih i omladinskih listova, jer je svaki fakultet imao bar jedno glasilo. Međutim, to su uglavnom bili fakultetski bilteni. Prvi omladinski list u Nišu bio je Glas omladine, koji je počeo da izlazi još 1953. Nakon njega izlaze Mladi 68, Zbivanja i Grafit. Tada izlazi i list Kontakt, za nezaposlene sa tiražom od 5.000 primeraka. Bio je karakterističan jer je imao stub srama, gde su bili izdvojeni oni koji su zapošljavali „preko veze”.
Godine 1987. Zbivanja prerastaju u Grafit. Bio je to napredak u odnosu na Zbivanja po formatu, i koricama koje su bile u boji, od debelog papira, a tiraž je bio od 5.000 do 8.000.
Zbivanja su ispod zaglavlja lista imala odrednicu: Samoupravno, socijalističko, klasno glasilo mladih, što je dovoljno govorilo o uređivačkoj politici. „Često kada izađu Zbivanja ja savijem zaglavlje pod mišku kada idem kući da neko ne vidi šta nosim”, kaže jedan od osnivača Grafita Milorad Doderović.
On dodaje i da su na redakcijskim sastancima u Grafitu imali običaj da zaključe da ništa nisu uradili ako im niko nije pretio ili ako ih niko nije tužio, da su samo džabe potrošili papir. „Političari u Nišu su imali običaj da kažu: Pazi šta radiš da ne izađeš u Grafitu! “, priseća se Doderović.
Ovaj list je bio prepoznatljiv i po zanimljivim intervjuima. „Pokazali smo da se intervjui mogu praviti ne samo sa gradonačelnikom za Dan oslobođenja ili sa šefom matične službe da vidimo koliko ima Kasandri ili imena iz sapunica, već i sa ljudima koji su od izuzetnog integriteta. Druge novine su nas mnogo citirale, naročito intervjue, bili smo otvoreni za sve intelektualce sa Univerziteta u rubrici Kogito, posebno za mlađe ljude koji slobodnije misle”, kaže Doderović.
Prema njegovim rečima, Grafit se u mnogome razlikovao od ostalih omladinskih medija. Autori tekstova su se potpisivali svojeručno, sa brojem lične karte. Rubrika Foto škljoc u kojoj je Dušan Mitić Car fotografisao autentične detalje u gradu mnogima je bila najinteresantnija.
„Jedan automehaničar je imao iznad radionice veliki natpis „Vršimo ravnanje glava“ i kada je video da smo mi to objavili, odmah sutradan je prepravio u „Menjam akumulatore“.
U omladinskim medijima se “trenirala sloboda”
U 101. broju Grafita izašao je intervju sa Momom Kaporom, u kome je on najavio raspad Jugoslavije, zato što Slovenci teže da budu austrijski konjušari. Greškom, zabranjen je Grafit kao list, a ne samo 101. broj. Ipak, nesporazum je ubrzo rešen pa je sporni intervju objavljen u narednom broju.
Kako kažu novinari tadašnjih omladinskih listova, komunisti su namerno dopuštali da se u omladinskoj i studentskoj štampi trenira sloboda. Time su pokazivali da oni podržavaju slobodno, pa i kritičko mišljenje. U to vreme, omladinski listovi bili su jedini opozicioni listovi u zemlji, dok su studentski mediji ostali neki vid biltena. Gašenjem Saveza socijalističke omladine, kasnije Saveza omladine, Narodne novine i Grafit su se spojili. Posle integracije Grafit je još kratko vreme izlazio. Tada je oformljen akademski list Pressing.
„Osećala se potreba za jedim listom koji će se obraćati publici nešto mlađoj od publike koja je čitala Grafit. Pressing je trebalo da bude za studentariju. Prvi broj Pressinga izašao je 1991. Osnovna ideja je bila da to ne bude klasičan studentski, već akademski list, da bude neki spoj mladosti i iskustva. To znači da okosnicu redakcije čine ljudi koji su već iskusni novinari ili stručnjaci, i da, uz njih, stasavaju mlade, talentovane snage”, objašnjava urednik Pressinga Dejan Kostić.
Značaj studentskih i omladinskih listova devedesetih godina dvadesetog veka bio je veliki. Kako je pristup internetu bio ograničen, oni su mladima često bili jedini izvor informacija.
“Ljudi koji su radili u Pressingu bili su veliki stručnjaci u oblastima kojima se bave – muzika, film, strip… Tada si u Pressingu mogao da dođeš do raznih informacija – o muzici, o novim bendovima, albumima na koje vredi obratiti pažnju, knjigama, piscima, filmovima. Sada se međutim klima promenila, jer su sve te informacije dostupne na internetu”, zaključuje Kostić.
Mladim novinarima nedostaje hraborsti
Pokretanje studentskog ili omladinskog medija mnogo je jednostavnije danas nego što je bilo osamdesetih ili devedesetih godina. Sada je dovoljno napraviti portal na internetu, ali je neophodno da mladi pre svega imaju želju i volju da se time ozbiljno bave.
“Primećujem da je problem pronaći mlade ljude koji znaju da pišu i koji imaju hrabrosti da pišu onako kako jeste. Postoji velika predrasuda da je mladost sama po sebi revolucionarna, kritički nastrojena. Danas je lakše pokrenuti medij u tehničkom smislu, ali je i teže jer nedostaje hraborsti i vlada strašna apatija”, ističe nekadašnji novinar Grafita Velibor Petković.
On dodaje da su mladi novinari ranije mogli da kritikuju knjige, da pišu o muzici, da kažu da hrana u menzi treba da bude bolja, ali da nije bilo tako lako pisati o politici.
“I dan danas primećujem kako pokušavaju da omladinu, pre svega studente, uteraju u tor gde imaju prava da govore samo o tome da hrana u menzi nije bila dobra, ili da ih ima previše u studentskom domu. Mladom čoveku ne treba onemogućavati da kritički misli o društvu, jer mislim da svako kritičko mišljenje doprinosi unapređenju društva u kome živimo”, dodaje Petković.
Omladinska štampa bila je mesto gde su se regrutovali dobri novinari. Po rečima nekadašnjih osnivača i novinara omladinskih medija, oni su bili prva škola novinarstva.
Danas postoji 30-tak studentskih glasila u Srbiji koji rade na promociji studentskog novinarstva. Jedni od najčitanijih su Studentski život i Portal Mladi, oba iz Beograda. Treba još pomenuti Politikolog i Žurnalist, a najaktivniji u Nišu su Studentski dnevni list, Pressing i Kapital magazin.