Mere izolacije i socijalne distance neophodne su u ovakvoj situaciji i one podrazumevaju suspendovanje nekih ljudskih prava, što je, ako traje najduže 90 dana, u skladu sa Ustavom, uz precizna i jasna obaveštenja o razlozima, ali u Srbiji to nije bio slučaj, smatra Ivan Protić, saradnik Beogradskog centra za ljudska prava i novinar. Kako kaže, ustavni sudovi u nekim zemljama okruženja (Slovenija, BiH) izjasnili su se o neustavnosti pojedinih propisa u vreme vanrednog stanja, dok se Ustavni sud Srbije nije sastajao od 5. marta, iako je podneto više zahteva za ocenu ustavnosti.
„Objašnjenja građanima Srbije za mere protiv epidemije kretala su se od tvrdnje da je to najsmešniji virus do toga da neće biti dovoljno grobalja za preminule od korone i dolazila su od predsednika Srbije koji je pretio, preterano se intimizirao sa građanima, najstarijima, glumatao, i prekomerno koristio zamenicu JA kao da je vlasnik Srbije, a ne čovek sa protokolarnim dužnostima, kao što je dodela odlikovanja i pomilovanja. On je često davao i nepotpune ili netačne informacije, neosnovano se zaklanjajući iza autoriteta medicinske struke, kršeći jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na informaciju, odnosno slobodu informisanja, koja ne može biti suspendovana ni u vreme vanrednog stanja“, kaže Protić.
On smatra da su tokom vanrednog stanja ugrožavana i prava na zdravlje i život višenedeljnim zatvaranjem starijih od 65 godina i osoba sa razvojnim smetnjama, pravo na pravično suđenje zboz suđenja preko skajpa, bez advokata i sa optuženim koji se nalazi u policijskoj stanici, kao i pravo na privatnost jer su u jednom periodu podaci o obolelima bili dostupni svakom ko je želeo da ih pogleda.
„Ako se pri tome uzmu u obzir stručne procene da je bilo dovoljno uvesti vanrednu situaciju, teško je oteti se utisku da su neki aspekti vanrednog stanja preterani, amaterski i haotični, i samim tim, i neopravdano kršenje ljudskih prava. To često deluje kao hir jednog čoveka, koji je umislio da se u sve razume, a pokriva se autoritetom medicinske struke, koja se u ovoj prilici ponaša servilno. Kako inače objasniti da predsednik Vučić nije ni testiran niti bio u karantinu ili da slobodno putuje Srbijom bez zaštite i sa gomilom ljudi, dok građani koji naruše policijski čas idu pravo u zatvor ili plaćaju drakonske novčane kazne?“
Prema Protićevom mišljenju, u vanrednom stanju mediji su se prvi našli na udaru. Tako je svako pitanje, koje je zahtevalo tačne i konkretne odgovore i imalo samo primesu kritike, ocenjivano kao političko opoziciono delovanje, pa čak i kao želja da koronavirus pobedi Srbiju.
„Najplastičniji primer odnosa vlasti prema medijima u Srbiji i drastičnog kršenja jednog od osnovnih prava, slobode informisanja, jeste prvo i jedino hapšenje novinara u Evropi. Hapšenje muzičarke Jovane Popović, autorke pesme Bagra, bez faktičkih dokaza, svedoči da vlasti koriste sve načine da kritičare eliminišu sa političke scene ne birajući sredstva. Istovremeno, portparoli vlasti, kao što je vlasnik TV Pink, bez ikakvih posledica, ponašali su se kako hoće, pa sletali privatnim helikopterom u kasarnu i širili nadrilekarske savete i recepte preko društvenih mreža za šta je zaprećena ozbiljna zatvorska kazna. Ali zato poljoprivrednici koji idu na njive kada moraju i kojima je ministar poljoprivrede obećao da neće biti kažnjavani zbog kršenja policijskog časa, plaćaju po 150.000 dinara kazne“, priča naš sagovornik.
Sve ovo ukazuje na to da vlast vanredno stanje obilato koristi za predizbornu kampanju ne birajući sredstva i pojačavajući kršenje ljudskih prava koje su započeli davno pre, poručuje Protić.
Ivan Protic; Foto: MRCN, B.R.
I zatvorenici imaju pravo na sat šetnje
Ivan Protić smatra da je višenedeljna potpuna zabrana izlaska starijima od 65 godina neopravdano kršenje njihovih prava, jer i ubice u nastrožim zatvorima imaju pravo na sat vremena šetnje. Slično je i sa višednevnim policijskim časovima, koji se praktikuju vikendima u Srbiji.
„Taj policijski čas je jedna od najstrožih mera u Evropi i čini mi se da niko nije pribegao tome tako sistematski kao Srbija. On predstavlja kršenje ljudskih prava jer primenjuje kolektivnu kaznu za individualnu krivicu. Po rečima ljudi iz samog kriznog štaba, zabranu kretanja i socijalne distance krši najviše do sedam odsto građana Srbije. Logično bi bilo da oni snose posledice za to, a ne onih 93 posto koji poštuju pravila. To se moglo izvesti obraćanjem građanima na primeren način, uz objašnjenje situacije i apele na savest, a ne stalnim plašenjem i prebacivanjem sve krivice na narod koji je, eto, neposlušan jer ne sluša vlast koja povlači isključivo prave poteze. Konkretno, primerenije je bilo zatvoriti parkove i izletišta i kazniti one koji ne poštuju mere, nego držati celu zemlju u 80-časovnom karantinu“.
Početkom vanrednog stanja Vlada je donela uredbu da se sve informacije vezane za koronavirus daju isključivo iz centralnog kriznog štaba. Uredba je brzo ukinuta, ali se način informisanja nije mnogo promenio.
„Ovo daje mogućnost onima koji centralizuju informacije da njima manipulišu, sakrivaju ih, prećutkuju, friziraju, ili kreiraju fejk njuz. To predstavlja poseban i veoma veliki problem za lokalne medije jer praktično gube svoje izvore informacija, moraju da se oslanjaju na posrednike i gube mogućnost da informacije dobijene iz centra provere na lokalu, odakle i potiče izvorna informacija. Objektivno informisanje građana Srbije time je ozbiljno ugroženo, jer je filter za informacije u rukama onih koji imaju i najviše razloga da kriju i oblikuju informacije o sopstvenom radu“.
Veliki broj ljudi u normalnim okolnostima ne razmišlja previše o svojim pravima i njihovom kršenju i često toga nije ni svestan, a to je u vreme vanrednih situacija još izraženije.
„Pored toga većina ljudi, što su pokazala i američka iskustva posle rušenja kula bliznakinja u Njujorku, spremna je da zanemari kršenje njihovih prava zarad povećanja sigurnosti. No, pošto svaka vlast nastoji da proširi polje kršenja ljudskih prava, kao i da to kršenje pretvori u stalan proces, najverovatnije je da će ljudi vremenom postajati svesni kršenja njihovih prava u vreme vanrednih situacija i zahtevati i odgovornost i kazne za one koji su to činili“.