Nasilje u porodici jedan je od najčešćih vidova nasilništva u 21. veku u Srbiji. Nerazumevanje i neprepoznavanje tog fenomena sprečava njegovo rešavanje.
„Nasilje nije individualna pojava, već je deo društvenih okolnosti i onoga što se dešava u samom društvu“, kaže sociološkinja dr Natalija Žunić.
Ova pojava nastaje u porodici, oblikuje se kroz patrijarhalna ili tradicionalna shvatanja o porodičnim i partnerskim odnosima i postaje podrazumevani obrazac ponašanja. Na taj način izvršioci uspostavljaju moć i kontrolu nad slabijim od sebe.
Nasilje u porodici dugo nije smatrano ozbiljnim oblikom nasilništva, već se tretiralo kao socijalno prihvatljivo ponašanje. Ovu socijalno-patološku pojavu naše društvo je decenijama marginalizovalo i opravdavalo patrijarhalnim shvatanjima porodice koja se i dalje provlače na našim prostorima.
„Drugačiji tretman koje ono ima u odnosu na druge oblike kriminaliteta sprečava realno sagledavanje opasnosti i štetnih posledica“, kaže dr Nevena Petrušić, profesorka Pravnog fakulteta Univerziteta u Nišu.
Istraživanje „Krivično delo nasilja u porodici u sudskoj praksi – nove tendencije i izazovi“, čiji su autori profesorke pravnih nauka dr Natalija Žunić, dr Nevena Petrušić i dr Vida Vilić, pokazuje da je preko 95% izvršilaca muškog pola. Uglavnom su to oženjeni muškarci, najčešće nezaposleni, starosti od 33 godine do 56 godina sa dvoje ili više dece. Preko 40% konzumira alkohol, 20% opojne droge, a čak 60% njih bilo je u alkoholisanom stanju kada je vršilo nasilje.
Žrtve su uglavnom žene od 25 do 65 godina, udate ili razvedene, a beleži se i porast nasilja nad ženama starijim od 65 godina. Najveći broj žrtava ima dvoje ili više dece. Većina žrtava bila je u partnerskim odnosima sa počiniocem krivičnog dela.
Pored nasilja u partnerskim odnosima, sve češće se javlja nasilje prema roditeljima, deci, ali i tazbinskim srodnicima.
Oblici porodičnog nasilja su fizičko, psihološko, emocionalno i ekonomsko nasilje.
Fizičko nasilje obuhvata batinanje, udaranje pesnicama po glavi i telu, čupanje kose, šutiranje, davljenje, nanošenje opekotina, udaranje kaišem, drvenim, metalnim ili drugim predmetima itd. Znaci fizičkog zlostavljanja najčešće su vidljivi i manifestuju se kao povrede na licu, grudnom košu, rukama, nogama, zatim kao tragovi gušenja na vratu itd.
„Među procesuiranim delima nasilja u porodici najzastupljenije je fizičko nasilje. Uglavnom se javlja samostalno, a oko 16% u kombinaciji sa psihičkim nasiljem. Psihičko nasilje kao samostalno nije zabeleženo u nekom većem procentu. To verovatno znači da žrtve za psihičko nasilje ne podnose nikakve pravne akte“, kaže dr Vida Vilić, pomoćnica direktora za pravne poslove Klinike za stomatologiju u Nišu.
Psihološko nasilje sastoji se od vređanja, klevetanja, pretnji, izolacije i kontrole žrtve, stalnog zlonamernog kritikovanja, ucenjivanja i slično.
Emocionalno nasilje je neiskazivanje ljubavi i pažnje, odbacivanje, zanemarivanje emotivnih potreba članova porodice itd.
Ekonomsko nasilje predstavlja oduzimanje materijalnih sredstava, uslovljavanje novčanih davanja, onemogućavanje pristupa zajedničkim izvorima prihoda, itd.
„Mali broj žrtava obraća se institucijama za pomoć, što nas dovodi do zaključka da žrtve još uvek nemaju dovoljno poverenja u institucije“ dodaje dr Vilić.
Da institucije shvataju veličinu problema, potvrđuje podatak da je poslednjih godina povećan broj sankcija za počinioce krivičnog dela. Pritvor je određen u preko 40% slučajeva, što je znatno više u odnosu na ranija istraživanja.
Najstrože kazne za nasilje u porodici su kazne zatvora u različitom trajanju, najčešće traju 6 meseci, a najduža zatvorska kazna bila je 3 godine i 8 meseci.