Uvek sam se trudio da govorim što približnije standardnom srpskom jeziku. Moji roditelji, iako je otac sa sela, isto su se trudili da se služe standardom, pa su to preneli i na mene i sestru. I zaista, rodbina iz Beograda se čudila kako „lepo“ pričamo i da nikad ne bi rekli da smo iz Niša. Iskreno, meni je to imponovalo, jer ja pričam „onako kako treba“ – osnovnoškolski takmičar iz srpskog jezika, gimnazijalac na društveno-jezičkom smeru, pesnik, budući …
Jednog dana, dok smo sedeli na klupici kod niškog Starog groblja (mislim da je u pitanju veliki odmor u drugom razredu gimnazije) jedan od školskih drugova mi je prigovorio što pričam onako kako pričam i sa njima. Nisam pričao „niški“ i činilo mu se kao da sam se time stavljao iznad njih. Nikad mi nije padalo na pamet da moj „standardni“ može ovako nešto da izazove. Od tog trenutka sam samo pred profesorima i u formalnim prilikama pričao „pravilno“. Tu praksu sam nastavio i kada sam upisao Srbistiku na Filozofskom fakultetu u Nišu.
Mada, šta zapravo znači da neko „govori pravilno“?
Za čoveka koji imalo poznaje lingvistiku pojmovi ispravnog i pravilnog neprimenjivi su na jezik u spontanoj upotrebi njegovih govornika. Za nečiji jezik, ili za konkretni govoreni ili pisani tekst može se reći da pripada jednom ili drugom dijalektu, sociolektu, idiolektu, da se drži ili ne drži preskriptivnih normi, tamo gde one postoje, možemo reći da je rezultat pogreške, omaške, možemo reći da je markiran u kontekstu u kome se javlja, i dati mnoge druge ocene i karakterizacije, ali o ispravnosti i pravilnosti se ne može govoriti. Upotreba ovih termina nije stvar lingvističkog znanja, već isključivo interesne borbe određene socijalne grupacije, bilo da su to govornici nekog dijalekta ili osobe koje stiču društvene privilegije na račun uzurpiranog statusa preskriptivnih jezičkih autoriteta – navodi dr Boban Arsenijević, profesor na Departmanu za srpski jezik Filozofskog fakulteta u Nišu i prvi srpski lingvista koji je javno osudio kampanju „Negujmo srpski jezik“.
„Srbija i njen jug. Južnjački dijalekti između jezika, kulture i politike“
Sa stavovima profesora Arsenijevića saglasna je Tanja Petrović, lingvista i antropolog – Ne postoji jedini ispravan/pravilan jezik; dijalekti su samostalni jezički sistemi koji takođe funkcionišu po pravilima, tako da je svaki dijalekat (kao i sleng, i žargon, i ostali jezički varijeteti) pravilan. Pravilnost jezičkih elemenata je isključivo domen normativistike, odnosi se na standardni jezik u javnoj i službenoj upotrebi i ne obuhvata druge sfere upotrebe jezika. Standardni jezik bi morao biti jezički kod koji je podjednako dostupan svim govornicima. Njega, takođe, odlikuje anonimnost, što znači da kada se neko služi standardnim jezikom ne bi trebalo da bude raspoznatljivo odakle dolazi. Dakle, između dijalekta i standarda se ne može staviti znak jednakosti, niti, s druge strane, između njih treba uspostavljati hijerarhiju.
Kao osnovu za standard uzeta su dva dijalekta: šumadijsko-vojvođanski i istočnohercegovački, ali se oni u određenoj meri razlikuju od standardnog srpskog jezika. Pa ipak, možemo čuti kako ljudi sa tog područja govore „najlepšim i najpravilnijim“ srpskim jezikom. Sa druge strane – „nepravilan i ružan“ srpski jezik je onaj koji se govori na jugu.
Govor juga- nepravilan i ružan?
O tome Boban Arsenijević i Tanja Petrović kažu sledeće:
Da li neko govori lepo ili ružno je stvar pojedinačnog ukusa. Naravno, jasno je da se pojedinačni ukusi formiraju i pod uticajem opšteprihvaćenih estetskih sudova u društvu, a implicitno, naše društvo nosi sud po kome su južnjački govori ružni. Ovoj činjenici, o kojoj je detaljno pisala Tanja Petrović, u velikoj meri doprinosi zvanična srpska lingvistika, kampanje koje pozivaju na negovanje standardnog jezika i njegovo čuvanje od uticaja živog govora i dijalekata koji mu nisu najbliži. Ovakvi stavovi i aktivnosti, iako se njihovi autori od toga ograđuju, nose jaku implicitnu poruku da je ono drugo, sve ono od čega čuvamo standardni jezik, ružno, štetno i pogrešno.
Kategorije lepog i ružnog nemaju mnogo smisla kada su u pitanju različiti jezički kodovi. Kod nas ćemo vrlo često čuti da su šumadijsko-vojvođanski i istočnohercegovački dijalekti, koji jesu u osnovi standardnog idioma (ali ih, kao što sam već istakla, s njim ne treba izjednačavati), lepi, čisti, pravilni. Ovakve ideje su posledica dugotrajnih procesa i u Srbiji oni sežu u daleko ozbiljnije sfere nego što su estetske kategorije. Ne smatra se samo da govornici južnih dijalekata ružno govore, nego i da su zaostali, neobrazovani, da imaju loš kulturni ukus i sumnjive moralne principe. Ovakvi stavovi pokazuju da je isključivost, hegemonija nisu usmereni samo prema spolja i prema drugima kada je srpsko društvo u pitanju, već se dogadjaju i na unutrašnjem planu.
I pored književnih dela velike umetničke vrednosti kao što su Koštana Bore Stankovića, Zona Zamfirova, Ivkova slava, niške pripovetke Stevana Sremca, Petrijin venac Dragoslava Mihailović, asocijacija na južnjake i „južnjačke“ dijalekte su „braća od čiču“ iz serije Porodično blago, „braća po babine linije“ iz serije Selo gori, a baba se češlja i Šojić iz serijala Tesna koža i Bela lađa. Da li mislite da je ovo samo trend, koji doduše seže još iz sedamdesetih godina prošlog veka i serije Ljubav na seoski način, ili postaje ustaljeni stereotip „južnjaka“ u Srbiji?
Boban Arsenijević: Lepo ste podsetili na dugu tradiciju da se ako se želi izgraditi lik koji izaziva smeh svojom primitivnošću, neobrazovanošću, kulturom šunda, ovo će se najlakše postići južnjačkim dijalektom. Pokušajte se setiti uzvišenog lika sa televizije, ili uopšte iz popularne kulture, koji govori leskovačkim ili pirotskim govorom. Dva su moguća objašnjenja tako drastičnog kontrasta: ili smo mi južnjaci primitivni, glupi i zadojeni neukusom, i to za razliku od ostatka Srbije, ili takvi stereotipi postoje kao direktna posledica onih implicitnih poruka poziva na negovanje i čuvanje standardnog srpskog jezika.
Tanja Petrović: Taj trend seže mnogo dalje od sedamdesetih godina prošlog veka, i zapravo se može pratiti sve do početaka formiranja moderne srpske države – procesa u kome je jezička standardizacija imala važnu ulogu. Književna dela koja navodite jesu deo srpskog nacionalnog književnog kanona, ali ona imaju važnu nostalgičnu notu i slikaju jedan stari, izgubljeni svet – bilo da je u pitanju orijentalni svet srpskog juga, ili svet mudrog srpskog seljaka koji živi daleko od svake modernosti. Govornik dijalekata juga i jugoistoka Srbije prikazuje se pozitivno samo ako je povezan sa nekim prošlim, idealizovanim vremenom ili udaljen od modernizacijskih procesa. Čim izađe iz okvira “narodne mudrosti” i progovori i svakodnevnim stvarima i hibridnoj realnosti u kojoj živi (što se dešava u filmovima, serijama i ostalim produktima popularne kulture), taj govornik postaje smešan, zaostao i groteskan.
S jedne strane imamo stereotipne likove iz serija i filmova, a sa druge visoke rezultate učenika s juga na republičkim takmičenjima iz jezika. Pa ipak, većina severnjaka će upitati „Zar nisi ti iz Niš/Vranje/Leskovac?“ kada im se odovori u „tačnom“ padežu. Kako to tumačite?
Tanja Petrović: Sve to je povezano sa predstavom koja je veoma uvrežena u srpskom društvu – da jug Srbije ne pripada i ne može pripadati svetu modernog, koja se na planu jezika manifestuje u ubeđenju da govornici “južnjačkih” dijalekata nikada ne mogu u potpunosti savladati standardni jezik, koje dele čak i mnogi srpski vodeći lingvisti (iako bi, kako sam već navela, standardni jezik po svojoj definiciji morao biti podjednako dostupan svim govornicima). Ova predstava ima veoma važne društvene i političke posledice: jug Srbije se iz perspektive centra doživljava kao veliko i zaostalo selo, iako su industrijalizacija i sa njom povezana urbanizacija u drugoj polovini 20. veka u ovom delu Srbije bile najintenzivnije. Jug Srbije se, isto tako, označavao za “bastion SPSa” i najkonzervativniji deo društva u devedesetim godinama 20. veka, iako su protesti protiv Miloševića započeli upravo tamo.
Boban Arsenijević: Znam čoveka koji se preziva Grobar. Malo ljudi ga upozna a da ne napravi šalu o tome da li ovaj navija za Partizan. Smisao za humor prosečnog čoveka nije naročito prefinjen, a nije ni ukus. Slično tome kad nekome kažete da ste iz Niša, ako on govori nekim od prestižnih dijalekata, mala je šansa da neće odgovoriti sa „Misliš, iz Niš?“ – smatrajući da je bio dopadljivo duhovit. Dakle, takve opaske objašnjavam lošim humorom i gorim ukusom. Dobre rezultate naših đaka na takmičenjima pak objašnjavam efektivnim bilingvizmom dece s juga, koji im daje bolji kapacitet za učenje jezika i jaču sposobnost uočavanja gramatičkih regularnosti i struktura.
Koliko utiču na govornike južnih dijalekata emisije i kampanje koje promovišu standardnu varijantu?
Boban Arsenijević: Mislim da sam prethodnim odgovorima u velikoj meri dao odgovor i na ovo pitanje. Utiču tako što stereotip o ružnom i nepravilnom govoru rađa stereotip o lošem obrazovanju; stereotip o lošem obrazovanju rađa stereotip o nižim intelektualnim i kognitivnim kapacitetima. Ovaj stereotip dalje ima čitav niz poražavajućih posledica. Počnimo od toga da se od južnjaka očekuje da postižu loše rezultate u školovanju, što se u vidu predsasude pretvara u faktor koji im školovanje otežava (beogrdski profesor studentu sa juga će za isto znanje dati nižu ocenu nego Čačaninu ili Zrenjanincu), a kada u školovanju postignu uspeh, onda se kaže, npr. „Dobar je lekar, ali ovako ne zna ni padež s padežom da spoji“, sugerišući usku specijalizovanost i nizak nivo opšte kulture. U poslovnoj saradnji ljudi iz Vojvodine, Šumadije, Beograda, partnerima sa juga pristupaju sa nizom negativnih predrasuda. Niže prosečno obrazovanje na jugu Srbije i ekonomsko zaostajanje za ostatkom države tako su u velikoj meri posledica pomenutih stereotipa.
Tanja Petrović: Kada sam nedavno objavila knjigu “Srbija i njen jug: ‘Južnjački dijalekti’ između jezika, kulture i politike”, javilo mi se mnogo ljudi kojima su ovi dijalekti maternji i koji su bili oduševljeni i zahvalni što o tome pišem. I to je jedan od pokazatelja frustracije zbog jezičke ideologije koja njihove govore potpuno isključuje iz sfere poželjnog i prihvatljivog, namećući standard i tamo gde za njim nema nužno potrebe, a sve pod izgovorom da je srpski jezik ugrožen i da ga je neophodno čuvati, štititi i negovati. Iako se u poslednje vreme takve kampanje intenziviraju, na sreću ipak dolazi do velikih i veoma važnih promena. Najpre, u sve dinamičnije debate povezane sa statusom standarda i ostalih idioma uključuje se nova, mlada generacija lingvista, sa modernim stavovima i često u inostranstvu stečenim obrazovanjem. Oni su uspeli da ozbiljno uzdrmaju neprikosnovenost ideja “zaštitnika srpskog jezika” čiji je glas do skoro dominirao srpskim javnim prostorom. Zatim, moderno doba sa novim medijima i pluralizacijom tog javnog prostora i komunikaciju neminovno čini pluralnom i raznolikom što se tiče stavova, ali i jezika. Nove tehnologije omogućavaju brzu i jednostavnu cirkulaciju najrazličitijih sadržaja i “vidljivost” dijalekata u prostoru daleko širem od lokalnog.
Da li treba birati između dijalekta i standarda?
Tanja Petrović: Izabrane jezičke strategije uvek zavise od niza izvanjezičkih faktora. Zašto bi se, međutim, dijalekat i standard međusobno isključivali? Ideja da je većina pripadnika neke zajednice jednojezična, i ideologija prema kojoj je jezik koji zajednica koristi jedan i jednak standardu jeste široko rasprostranjena, ali ne odgovara realnosti i nikada joj nije odgovarala. Svi mi u svakodnevno upotrebljavamo više jezika, ili više različitih kodova, ili elemenata iz različitih idioma. Zahvaljujući medijima i fluktuaciji stanovništva to važi čak i za starije stanovnike koje naši dijalektolozi uporno slikaju kao govornike “čistih”, “neiskvarenih” dijalekata.
Boban Arsenijević: Prirodna je čovekova težnja da u komunikaciji izađe u susret sagovorniku i učini što je više moguće da se ono što govori dobro razume. Tako ljudi, u većoj ili manjoj meri – zavisno od lične sklonosti – pokušava da govori što sličnije svom sagovorniku, izbacujući osobine svog govora koje jako odudaraju od govora sagovornika, i preuzimajući neke karakteristike njegovog govora. Ovo je prirodan i obostran proces, važan za uspešnu komunikaciju i za razvoj jezika. Problem nastaje kada se u ovaj proces unesu asimetrije. Kada se jedan govor proglasi dobrim, prestižnim, ispravnim, samim tim pripisujući onom drugom suprotne osobine, nastaju problemi o kojima sam govorio. U takvoj situaciji, govornici stigmatizovanih dijalekata moraju se odupreti i insistirati na akciji na svim nivoima društva, od institucija do popularne kulture, ka ukidanju uzroka ovakvog stanja. Prvi korak u ovome je da se shvati da je standard nužno zlo, a da je dobra volja govornika, kojima je on strani jezik da ga usvoje i koriste, nešto za šta im treba pokazati zahvalnost, poštovanje, a gde je potrebno i pozitivnu diskriminaciju. U situaciji gde se jedna populacija poziva da radi jedinstva države i srpske etničke zajednice prihvati status nižerazrednog člana iste te zajednice, na jezičkom, obrazovnom, ekonomskom planu, alternativa je formiranje sopstvenog (id)entiteta.
Dobro bi bilo da država koja se već odrekla velikog broja građana iz istih razloga šovinističke politike prepozna trenutak u kom se našla i da reaguje na drugačiji način od onog na koji je dosad reagovala.
Pitanje je samo šta ćemo mi sa juga da uradimo po ovom pitanju…