Ako čitamo samo ono sa čime se slažemo, ili uzimamo zdravo za gotovo svaki tekst, ne promišljajući sa kakvom je namerom napisan, u opasnosti smo da se u moru informacija zapravo zatvorimo, smatra novinar i radijski voditelj Dragan Ilić. U tekstu ćemo, dodaje, razlikovati interes od argumenta, samo ako to zaista želimo.
MRCN: Šta to čitaoci, slušaoci i gledaoci dobijaju od medija, a koje teme nedostaju?
DI: Ja ne mogu da verujem u to da ljude ne zanima ono što je njihov svakodnevni život, da ih ne zanima da li je vazduh zagađen, da li postoji način da se bolje organizuje život u njihovoj sredini, da li je moguće da bude bolje organizovano školstvo! Ja stvarno verujem da ljude takve stvari zanimaju! Pošto su to teme oko kojih treba da se radi, umesto njih smo uglavnom zatrpani nekim drugim sadržajima. Nas mediji prosto gledaju kao konzumente od kojih treba da žive, da zarađuju. Na sličan način razmišljaju političari, tako da se to sklopilo u jedan konglomerat, u kom zajedno funkcionišu na sličnim populističkim principima. Zato svaki čovek medijima treba da pristupa sa pitanjem: „Daj da vidim šta je za mene važno!“
MRCN: Kada to pogledamo iz ugla aktuelne svetske teme – koronavirusa, kakve su informacije o tom važnom pitanju pružili naši nacionalni mediji?
DI: Ja se u takvom slučaju oslanjam na mišljenje onog u kog imam poverenje… Neko veruje ministru, neko direktoru infektivne klinike… Činjenice bivaju preplavljene gomilom sadržaja koji ih prate, jer je čak i virus dobra tema za prodaju novina ili klikova. Ako krenete da istražujete da li je to teorija zavere, ne skupljate relevantne informacije, nego ste željni senzacije. Moramo da naučimo da pravimo selekciju.
MRCN: Ali zar to nije odgovornost medijskih profesionalaca?
DI: Da, međutim, oni taj posao ne rade, jer je zanat devalviran, a sa druge strane pod pritiskom vlasnika, politike, marketinga… Na primer, vest o tome da Kinezi jedu miševe i zmije biće čitanija od konkretnih saveta kako se zaštititi. Na nama je da odlučimo šta čitamo, vi uvek možete da kažete da nećete. Teško je popravljati celu profesiju, a mi smo duboko zagazili u medijski glib i teško se pravi korak nazad. Ipak, to ne znači da ne treba da se trudimo.
MRCN: Zašto smo u tom „glibu“ i kako da se iz njega izbavimo?
DI: Nije to specijalitet samo Srbije, ima toga i u Americi i u Evropi. Ako gledamo dugoročno, mi ćemo vrlo skoro doći u situaciju kao sa filmskim ili serijskim programom. Ako želite da gledate serije RTS-a i Pinka, imate najmanji paket i gledaš šta ti je ponuđeno. Javni servis bi morao da bude dobar i dovoljan. A ako želite neki kvalitetan informativni program, to će morati da se plati. Ono što je najjeftinije i besplatno, to je kao kad uđeš u prodavnicu da kupiš klopu i jedeš svašta.
MRCN: Često ističete da u nacionalnim medijima nema dovoljno informacija iz drugih krajeva zemlje, pa jedan Beograđanin, recimo, ne zna gotovo ništa o onome što se dešava na jugu Srbije. Šta je uzrok tome – nečiji interes ili nebriga medijskih profesionalaca?
DI: Politika je centralizovana, tako je i sa medijima. Njihov fokus je u Beogradu, naročito na javnom servisu, ali i na drugim televizijama sa nacionalnom frekvencijom. Potrebna je decentralizacija, a ugašeni su lokalni mediji, što je strahovita posledica ovog medijskog zakona. Mi više u velikim centrima u Srbiji nemamo dobre lokalne televizijske studije ili radio-stanice. Tako je bilo i u Nišu, niški radio bio je prvi na udaru i mislim da je to bila neoprostiva greška. Sa digitalizacijom televizija to je sada jednostavno rešivo, ali onda treba da bude jedan program, koji neće da bude karneval kroz Srbiju, gde vidimo koji je političar šta otvorio. Potrebne su nam svakodnevne informacije o tome šta ima novo, o čemu razmišljaju ljudi. Meni to nedostaje, ja to volim da gledam.
Inače gledam lokalne televizije iz Niša, Pirota, Leskovca, Vranja… Mislim da nijedna TV stanica sa nacionalnom frekvencijom ne može da pobedi dobru lokalnu, jer su one na izvoru informacija, i mislim da tu može da se napravi ludilo dobar program. Umesto toga, u Nišu vidite kad pukne cev na Voždovcu i slušate o tome kolika je to drama.
MRCN: Kako treba da čitamo medije?
DI: Bili bismo sretniji u životu da čitamo temeljno i detaljno. Ne treba da nas svakodnevno zamajavaju aferama i sadržajima koji nisu relevantni za vaš život. Zapitajte se šta je važno i da li te teme pronalazite u medijima, a ostale kojima vas zatrpavaju neka samo prođu pored vas. Važno je kritički razmišljati i ne treba da slušate i čitate samo istomišljenike, već da pokušate da pročitate i razmišljate o stavovima koji su suprotni od vašeg. Onda razmislite zašto tako misle – da li je u pitanju interes, ili postoje argumenti. Moramo da vežbamo prvo unutrašnji, a onda i društveni dijalog.