Šesti put zaredom Niš je domaćin završnice košarkaškog kupa. Takoreći ustaljena praksa, koja je ove godine naišla na ozbiljno negodovanje navijača širom Srbije. „Zar ne postoji druga hala u Srbiji?“, „Dokle više Niš“, neka su od pitanja koja su preplavila uticajnije sportske portale i stranice na društvenim mrežama. Iz ugla rođenog Nišlije i nekog ko godinama u kontinuitetu prati evropsku košarku, raduje me što će moj grad i ove godine ugostiti najbolje košarkaše i smatram da je Košarkaški savez Srbije doneo najbolju moguću odluku dodelivši Nišu domaćinstvo.
Evo i zbog čega mislim da su hala „Čair“ i grad Niš najbolje mesto za to.
Kao neko ko obraća pažnju na svaki detalj košarkaških utakmica, obično analiziram i karakteristike najboljih evropskih hala. Jedan košarkaški meč ne čine samo košarkaši na terenu, utakmica počinje mnogo pre sudijskog podbacivanja. Za mene lično ulaz u sâm park Čair predstavlja početak spektakla. Iako niški Ergonom i španska Tau Keramika nisu za poređenje, moja prva pomisao na našu halu jeste da je vrlo slična domu košarkaša Baskonije, hali „Fernando Buesa“ u Vitoriji. Iako manji, „Čair“ ništa manje ne oslikava tipičnu evropsku halu za košarku.
Šmek „Čaira“ je poseban – još od spota niške grupe „Ding Dong“ za pesmu „Oš koš loš“ pozicionirao se kao mesto koje zrači košarkaškom energijom, mesto gde dobro odigran pik-end-pop i kvalitetno odigrana zona 2-3 nailaze na ovacije niške publike. Standardni schelde koševi, molten lopta i natpis na parketu „SC Čair“ daju kupu prepoznatljivost svih ovih godina. Svaki put kada se igralo u nekom drugom gradu, interesovanje, entuzijazam i organizacioni kvalitet su izostali. Ovaj kup ne predstavlja samo grad Niš, gradske većnike, čelnike saveza iz regiona istočne Srbije. On predstavlja i sve one momke koji u Bunkeru, na Bulevaru, u Rovčetu, Panteleju i drugim terenima širom grada igraju basket danonoćno, sve one koji znaju da su Rajfajzen tereni prva pomisao na dobar basket u Nišu, sve one koji su nekada u salama osnovnih škola počinjali treninge poprečnim dodavanjima sa završnicom na prvom i drugom obruču. Velika enigma koju još nisam uspeo da otkrijem jeste zašto ovaj grad nema ozbiljniju košarkašku priču iako znam da su se na basketima širom grada vrtele ubitačne trojke, sa istim onim razumevanjem igre koje su imali Kaja, Turča i Siske u filmu „Nebeska udica“.
Upravo zbog ovakvih stvari, neka i ove godine hala „Čair“ bude mala „Fernando Buesa“ arena, neka Nišlije na najbolji način reprezentuju ovaj grad, neka „mali“ klubovi uživaju u košarkaškoj atmosferi koju će prepričavati svojim sugrađanima. Hajde da se i ove godine ponašamo u skladu sa starim pravnim načelom, budemo dobar domaćin i pošaljemo poruku celoj Srbiji da s pravom možemo reći za sebe da smo košarkaška publika.