Kada Beograđanin kupi sve što mu je potrebno za jedan mesec, od plate mu ostane 15.000 dinara prema zvaničnim statističkim podacima za poslednji mesec prošle godine. Nišlija u tom istom mesecu, jednom platom nije mogao da podmiri ni osnovne potrebe tročlane porodice. Za ovaj jaz, kažu ekonomisti i oni koji brinu o potrošačima, postoji puno razloga a neki od glavnih su nedolazak velikih kompanija na jug, povlastice i privilegije koje omogućava lokalna samouprava u prestonici, ali i sve izraženija centralizacija.
Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, prosečna plata u Beogradu decembra prošle godine je bila 123.269 dinara, a u Nišu 88.966. Potrošačka korpa za isti mesec u Beogradu je bila 105.000, a u Nišu 95.000 dinara.
Upoređivanjem samo ovih podataka, matematika je više nego jasna – Beograđanima i pretekne sa punom potrošačkom korpom, dok Nišlije ne mogu ni da zarade za nju.
U potrošačku korpu po statistici spadaju hrana, piće, higijena, prevoz, pa čak i cigarete, a da paradoks bude veći upoređivanjem cena osnovnih životnih namernica, na primeru brenda „Dobro“, dolazi se do podatka da razlike u cenama, u ova dva grada, nema.
Voće, povrće, jaja, mleko, ulje, meso – sve cene su identične.
U Centru za zaštitu potrošača „Forum“ objašnjavaju da je čak i mogućnost ostvarivanja popusta na namirnice veća u Beogradu nego u Nišu.
U Beogradu postoji veća konkurencija kod trgovaca i veliki trgovinski lanci često daju velike popuste na svoje proizvode, a ti lanci ne postoje u Nišu – kažu u „Forumu“.

Iako prosta matematika pokazuje da Beograđanima, kada napune prosečnu potrošačku korpu, ostane i „preko plate“, profesor Ekonmskog fakulteta i predsednik Saveza ekonomista Srbije Boban Stojanović kaže da je u današnjoj Srbiji teško govoriti o uštedama stanovništva.
Ako već govorimo o proseku, prema poslednjim dostupnim podacima, prosečna zarada u Srbiji je 96.614 dinara, a medijalna zrada (zarada koju ostvari 50% zaposlenih) je 73.928 dinara. To svakako nije dovoljno za neku značajniju uštedu. O tome govori ogroman broj uzetih kredita, kao i broj ljudi koji žive u siromaštvu i koji teško mogu da kupe i minimalnu potrošačku korpu. Taj broj je svakako veći u nerazvijenim delovima Srbije – zaključuje Stojanović.
Nije sve u parama, treba i brinuti o građanima
Potrošačka korpa i namirnice nisu jedino merilo troška života. Faktori koje treba uzeti u obzir, dodaju u „Forumu“, su i razne povlastice i privilegije na kojima Beograđani štede. To su besplatni ili sufinansirani troškovi školovanja za đake, pomoć penzionerima, porodiljama i druga davanja.
U Nišu su udžbenici besplatni samo prvom razredu i socijalno ugroženim kategorijama, dok u Beogradu svi osnovci uče iz besplatnih udžbenika. Kompleti udžbenika i troškovi školovanja ne čine mali deo izdataka jedne porodice. Koliko će toga đacima i predškolcima biti besplatno, zavisi od svake gradske uprave pojedinačno.

Isto važi i za vrtiće. Ukoliko su svi državni vrtići popunjeni, beogradski predškolci pohađaju privatan vrtić, i grad im za to daje subvenciju od sada već 33.000 dinara mesečno. U ovom slučaju u Nišu, uslov za subvenciju za privatni vrtić je da je dete na listi čekanja u državnom vrtiću duže od 6 meseci. Tada će roditelji dobiti subvenciju za upis u privatni vrtić od 14.000 dinara, koja ne pokriva punu cenu vrtića.
Profesor Stojanović uočava viskok stepen centralizacije koji utiče i na standard stanovništva.
Srbija je zabrinjavajuće centralizovana, tako da se 70% ekonomskih aktivnosti i sličan procenat učešća u društvenom bruto proizvodu ostvari u beogradskom regionu i u Novom Sadu i delovima razvijene Vojvodine. Čak i Fond za razvoj, čije je sedište u Nišu, koji kao jedan od osnovnih ciljeva ima razvoj nerazvijenih područja, svojim plasmanima povećava regionalne razlike. Neinovirani Zakon o regionalnom razvoju od pre 15 godina i nepostojanje strategije regionalnog razvoja govore o izuzetno lošem stanju u ovoj oblasti. Razlike u stepenu razvijenosti će se u tim uslovima samo povećavati – kaže Stojanović.
Ključ u decentralizaciji i privredi
Drastičnija razlika u cenama između Beograda i ostalih delova Srbije može se videti u koštanju stanova, odnosno renti za iznajmljivanje. Dok sa jedne strane ovo jeste plus za jug jer su stanovi povoljniji, sa druge strane te cene u prestonici govore o boljem standardu stanovništva.
Ako uzmemo prosečnu cenu stana od 50 kvadrata u Beogradu i uporedimo je sa sličnom nekretninom u Nišu, u glavnom gradu je ona skoro duplo skuplja. Cene stanova koji se traže i lako izdaju, kako kažu u City expert nekretninama, u Beogradu su od 400 do 600 evra, dok je za Niš taj opseg između 200 i 400 evra bez ostalih troškova.
U Beograd emigrira najveći procenat stanovništva iz drugih gradova i inostranstva, i prirodno su cene više u odnosu na Niš koji broji šest puta manje stanovnika – pojašnjavaju u ovoj agenciji.
Jaz između prestonice i ostalih, i potrebu da se migrira u Beograd, kako kažu u Centru „Forum“ stvaraju sve veća koncentracija finansijske, političke i svake druge moći.

Stojanović na to dodaje i podatak da su poslovi iste složenosti više plaćeni u Beogradu i da se ne može očekivati veći prosek plata u gradu u kome dominira tzv. motanje kablova i u gradu u kome ne postoje predstavništva stranih uspešnih kompanija.
Treba menjati strukturu privrede investicijama u više faze prerade i u uslužne delatnosti koje donose veću dodatu vrednost. Time će se povećati i zarade, kao i doprinosi budžetu grada koji je nesrazmerno niži u Nišu u odnosu na Beorad i Novi Sad. Veće zarade znače i veću kupovnu moć stanovništva, a porezi na te zarade (koji čine blizu 60% budžeta Grada Niša) mogu omogućiti dodatna izdvajanja za poboljšanje kvaliteta života. Tako bi đaci i u Nišu da dobiju besplatne udžbenike, besplatno korišćenje vrtića, bolji i jeftiniji gradski prevoz – pojašnjava Stojanović.
Da je situacija alarmanta pokazuju i poslednji podaci o takozvanom migrantskom saldu opština i gradova na jugu Srbije. Taj podatak pokazuje koliko se iz neke opštine ili grada ljudi odselilo u neko drugo mesto u Srbiji, a koliko je u njega došlo.
Većina opština na jugu beleži negativan saldo što znači da iz njih više ljudi odlazi, dok je u 2023. godini jedino Niš bio u plusu za 185 stanovnika, ali je zato i on u poslednnjih 11 godina, između 2 popisa, izgubio skoro 10.500 stanovnika, onih koji su otišli dalje „trbuhom za kruhom“.