Ovaj semestar dvadesetčetvorogodišnji Stefan Stevanović neće pamtiti samo po uspesima na fakultetu, već i po srebrnoj medalji, koju je kao slepa osoba sa Golbal klubom „Nais“ osvojio na Malme open turniru, najmasovnijem okupljanju sportista sa invaliditetom nakon Paraolimpijskih igara.
„U konkurenciji 14 ekipa iz sedam zemalja, u finalu smo izgubili od tima iz Velike Britanije. Ovaj uspeh je zaista veliki ako se uzme u obzir to da smo salu za treniranje pronašli dve nedelje pred takmičenje. To dokazuje da ovaj tim ima kvalitet i da, uz podršku lokalne samouprave i države, može da donese još mnogo medalja“, kaže Stevanović.
Šta je golbal?
Golbal je paraolimpijski sport, koji se igra na terenu čije su dimenzije kao u odbojci, s tim što je gol preko cele širine terena, dakle dug je devet metara, i visok 1,4. Tri igrača koja brane golu postavljena su tako da je jedan isturen i igra centra, a dva krila su na pozicijama metar i po iza njega. Igra se zvučnom loptom, koja je umesto vazduhom napunjena zvončićima, prema čijem se zvuku igrači orijentišu. Svi na očima imaju maske kako bi bili potpuno slepi, jer golbal igraju i slabovidi, a fokus je na orijentaciji samo po zvuku.
Stevanović kaže da je golbal ‘90-ih godina bio vrlo popularan u našoj zemlji.
„Cilj nam je da ovaj sport opet oživimo. Radimo sa trenerima sa Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja, a za naš tim trenutno igraju Luka Bulatović iz Beograda i Leskovčanin Milan Petrović, koji je i paraolimpijac u tandem biciklizmu. Pored njih, na turniru u Malmeu igrao je i Dženan Najdinović, koji živi u Švedskoj, i Šamaila Kauser iz Engleske“.

Podrška zajednice neophodna je za uspeh
Stevanović dodaje da je, osim za uspeh u sportu, podrška lokalne samouprave i države neophodna i u svakodnevnom životu osoba sa invaliditetom.
„Evo, sada smo bili u Švedskoj, koja ispunjava apsolutno sve uslove pristupačnosti. Mogu da treniraju, napreduju, ali i da se kreću. Mi to nemamo i zbog toga je život ovde izazovniji, što nas tera da više učimo i da budemo bolji. Ipak, Niš bi morao mnogo više da se trudi, nije dovoljno samo napraviti trake i rampe, ako na traci za slepe postavite banderu u koju ću da udarim. Ili ako osobi koja je u kolicima napravite rampu s jedne strane ulice, a sa druge ne. Takve stvari se u našem gradu, nažalost, i dalje dešavaju“.
Stevanović se nakon završene osnovne Škole za slepe i slabovide u Beogradu vratio u Niš, gde je završio Gimnaziju „Svetozar Marković“.
„Tu sam bio vrlo lepo prihvaćen. Bila je pokrenuta i inicijativa za prikupljanje sredstava za kupovinu Brajevog štampača, koji mi je mnogo pomogao tokom školovanja“, priča Stevanović.
„Iako postoje brojni infrastrukturni problemi u Nišu, mislim da su ljudi i dalje susretljivi, a taj osećaj se izgubio u velikim gradovima. Mnogo toga zavisi od mene i od mog stava o životu, a ja sam tip čoveka koji voli da bude aktivan i koji se trudi da ostavi nešto iza sebe. Ljudi su ovde zadržali neke tradicionalne vrednosti, koje su divne i koje treba pohvaliti. Ipak, nije samo to dovoljno da bi život osoba sa invaliditetom u gradu bio pristojan“.

Kratkoročni planovi za uspeh na duge staze
Stefan Stevanović završio je je Pravni fakultet sa prosekom 9,76, sada je na master studijama i u potrazi je za poslom. Voli da uči jezike i govori španski.
„Shvatio sam da ne treba planirati na duge staze, jer su mi se mnoge stvari desile spontatno. Za sada bih, u nekoj skoroj budućnosti, voleo da dobijem pristojan posao i da postanem apsolutno samostalan, iako imam veliku podršku roditelja. Pored toga, želim i dalje da vodim golbal klub, jer imam divne ljude oko sebe. Svi smo mi drugari i to radimo iz hobija, a postižemo dobre rezultate. Nadam se da ću moći da spojim znanja sa fakulteta i da se bavim organizacijom i vođenjem ovog kluba, jer je u današnje vreme to neka vrsta biznisa“.
Bolji uslovi za rad će omogućiti nove pobede
Prema rečima trenera Golbal kluba „Nais“ Stefana Mićalovića, veliku zahvalnost za uspeh u Malmeu duguju Školi sa domom učenika „Bubanj“, koja im je ustupila salu za treniranje.
„Pored toga, mnogo bi nam značila i finansijska podrška, kojom bismo mogli da obezbedimo usavršavanje u kampovima sa ekipama koje su mnogo jače od nas, jer se upravo tako stiče sigurnost. Mi uglavnom igramo na turnirima u okruženju sa ekipama koje su mnogo slabije od onih sa kojima se takmičimo na velikim turnirima“.