„Niški incident“, tajanstveni sukob saveznika Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, dogodio se 7. novembra 1944. godine, neposredno po oslobođenju Niša u Drugom svetskom ratu. Ovaj napad smatra se početkom Hladnog rata, a prema mišljenju nekih istoričara, sukob Istoka i Zapada traje i danas.
„Balkan je ratom zahvaćen ’41. godine, kada je Evropa već na kolenima. Drugi svetski rat traje skoro dve godine, a Kraljevina Jugoslavija nije uključena u ratno zbivanje. Činjenica je da je ona tada bila okružena zemljama nezadovoljnim Versajskim mirom“, kaže Nebojša Ranđelović, profesor nacionalne istorije na Pravnom fakultetu u Nišu.
Prema mišljenju istoričara Milutina Miltojevića iz Istorijskog arhiva, Kraljevina Jugoslavija našla se pod velikim pritiskom, jer je sa jedne strane Hitler insistirao da se priključi Trojnom paktu, dok su sa druge strane Amerikanci i Britanci tražili da se sa Grcima i Turcima oformi antinacistička koalicija na Balkanu. Knez namesnik Pavle Karađorđević sazvao je savet na kome je odlučeno da se pristupi Trojnom paktu.
Geostrateški položaj Niša i Srbije oduvek je bio zanimljiv velikim silama, a situacija u okupiranoj Jugoslaviji bila je izuzetno složena.
„Niš je tokom rata predstavljao vojno čvorište, jer se u njemu nalazila velika koncentracija ljudstva i opreme. Takođe, Niš je imao i jedan od najvećih aerodroma u ovom delu Evrope. Zabeleženo je da je tokom 1941. godine čak 30.000 vagona prošlo kroz Niš. Zbog toga je od oktobra 1943, pa do kraja rata Niš stalno bio izložen napadima savezničkih bombardera. Njihov plan bio je da se osujeti prebacivanje nemačkih vojnika sa Balkana u centralnu Evropu“, priča Miltojević.
Ulazak sovjetskih trupa, odnosno jedinica Crvne armije, u Jugoslaviju ujesen 1944. godine imao je za cilj proterivanje bugarskih, nemačkih i mađarskih okupacionih trupa iz Srbije i ustoličenje Komunističke partije Jugoslavije u Beogradu.
„Cilj niške operacije, koja je krenula 8. oktobra i trajala šest dana, bila je da se osujeti plan nemačke vojske. Oni su želeli da naprave svojevrstan grudobran na prostoru Skoplja, Niša i Beograda, i time omoguće povlačenje Nemaca iz Grčke ka centralnoj Evropi. Niška operacija uspešno je izvedena, tako da su se Nemci povlačili preko Raške i Bosne, težim putem“, navodi Miltojević.
Niš je tokom Drugog svetskog rata pretrpeo veliku ljudsku i materijalnu štetu, bombardovan je čak 54 puta, ali nijedno bombardovanje nije izazvalo toliko kontroverze kao ono od 7. oktobra 1944. godine.
Prema rečima istoričarke Bojane Simović, za Nišlije je to bio još jedan lep dan u oslobođenom gradu, i slavio se kao dan Oktobarske revolucije. Ulice su bile preplavljene crvenim radničkim jugoslovenskim i sovjetskim zastavama, portretima Staljina, Lenjina, Marksa i Tita. Na miting su došli članovi bugarske, sovjetske i engleske vojne misije koje su se nalazile pri komandi grada Niša. Svečana vojna parada u centru Niša mogla je da krene. Sve je teklo po unapred pripremljenom planu, a onda su se oko 12:25 začule prve eksplozije iz pravca Aleksinca. Duga kolona šestog gardijskog streljačkog korpusa Crvene armije, koja se kretala prema Beogradu, napadnuta je sa 12 američkih lovaca na drumu Niš–Aleksinac, kod Čamurlije i Katuna. Poginula su 32 oficira i vojnika, dok je 37-oro crvenoarmejaca ranjeno.
„Zvanični izveštaj američke vojske bio je da je došlo do greške. Naime, američki lovci poleteli su sa italijanskih aerodroma i zbog slične konfiguracije terena, navodno su pomešali doline Ibra i Morave. Umesto da dejstvuju po Nemcima koji su se povlačili, oni su dejstvovali po savezničkoj vojsci“, priča Miltojević.
Ubrzo zatim dežurnim avionima je naređeno da uzlete i odgovore na napad. Odmah je poletela grupa od devet sovjetskih lovaca i počela je vazdušna borba Amerikanaca i Sovjeta iznad Niša. Dva pilota 95. lovačkog eskadrona su poginula, Sovjeti su izgubili dva pilota i tri aviona. Saveznička komanda na Mediteranu javila je 8. novembra nakon incidenta: Saveznički teški bombarderi u Italiji napali su jutros nemačke linije za povlačenje iz Grčke. Isto tako, napadnut je glavni drum u južnoj Jugoslaviji, koji vodi iz Mitrovice prema Sjenici. Sovjetskoj komandi dostavljen je izveštaj na osnovu svedočanstava američkih pilota koji su učestvovali u ovom napadu. Izveštaj je nosio naziv „Uzroci tregedije“.
„To je bila prijateljska vatra i to je bio nesporazum. Šta je sve bilo, možemo da se pitamo, ali se otvara Pandorina kutija o prirodi savezničkog bombardovanja Srbije. Strateški je to bombardovanje bilo potrebno jer je trebalo preseći dotur materijala i jedinica koje su bile stacionirane u Grčkoj, a nisu mogle drugačije da se povuku prema granicama Trećeg rajha. Da li je to bila prekomerna upotreba sile, da li je bila borba za uticaj, kakva je bila vizija onih koji su kreirali operaciju, kakva je bila koordinacija između zapadnih saveznika i Titovih snaga i između Sovjetskog Saveza i Titovih snaga, i to otvara niz pitanja. Vrlo je zanimljivo da se o tome nije pričalo“, priča Nebojša Ranđelović.
U ime američkog predsednika i američkih vojnih snaga, ambasador u Sovjetskom Savezu Averel Hariman se nedugo potom, u decembru ’44. godine, i zvanično u Kremlju izvinio za ovaj incident, ali je i preneo želju američke strane da se ovakvi događaji ubuduće spreče slanjem specijalnih oficira u vojne štabove radi zajedničke koordinacije. Na tome se Niški incident zvanično i završio. Do 1948. godine i do Informbiroa, ovaj incident je obeležavan, a nakon toga se ne pominje čak ni u arhivama jugoslovenskih informativnih službi, kao da se nikada nije ni dogodio.
„Tako dolazimo do 1948. godine, kada Staljin i Tito konačno imaju razlaz u svojim političkim stavovima, i za Jugoslaviju, odnosno ovaj kraj, to nije smelo da bude bitno. Bitna je bila samo narodno-oslobodilačka borba, ono što se dešavalo u okviru naše zemlje i ono što bi prijalo ondašnjoj Komunističkoj partiji“, kaže Simovićeva.
Na inicijativu istorijskog odeljenja Narodnog muzeja u Nišu, nakon 70 godina od ovog istorijskog događaja, sovjetskim vojnicima podignut je spomenik tamo gde su sahranjeni piloti, na ulazu u logorski kompleks „12. februar“. Spomenik američkim poginulim pilotima i nakon 75 godina ne postoji. Prema nekim podacima, oni su sahranjeni na ulazu u današnji civilni aerodrom. Tu je sada stacioniran Srpsko-ruski humanitarni centar, koji je kamen spoticanja Istoka i Zapada i dan-danas.
Projekat je podržan od strane Ministarstva kulture i informisanja Republike Srbije.