“Dva brata rodjena na zidu smrti
da ne vjeruješ rođenim očima
kuda oni jure, da l’ ih slava vuče
ili možda novac, titula neka”
Pakleni vozači, Atomsko Sklonište
“Je l’ to štos iz Minhena?”
Pavle Vujisić pre nego što je objasnio Gašparu neke stvari, u vili, na Dedinju.
Zamisli život da živiš u zemlji gde su glavni Prle i Bučni. Zapravo, u toj zemlji su nekada bili glavni Prle i Tihi. Prleta (originalnog) više nema a Tihi je postao isuviše tih. Da je bar k’o Seka. I jedna i druga. Ali su zato tu Prle i Bučni. U toj podeli uloga Fake Prle (izvinjavamo se upokojenom na poređenju) je manje duhovit od originalnog, mada ne bi trebalo. Imajući u vidu da je Originalni Prle došao iz predratnog, pa ratnog Beograda a Fake Prle došao iz Evropske unije i da mu je muzički idol iz EU, (ne u smislu kršenja Božje zapovesti da ima idola) vozač EU-amsterdamskog taksija sa američkim imenom Johnny. Više nadimkom nego imenom, ali po kome je poznatiji nego po krštenom imenu Branimir. Dakle, Fake Prle je i agresivniji od onog koji je Prle Original a koji je bio, po čuvenju i gledanju filmova a naročito serija, veliki borac protiv fašizma. Dosta nacista je poslao u večna lovišta. Danas Fake Prle preti jadnicama, bednicama, što iskreno, među nama, nije lepo. Prosto, nije ljudski. Što bi rekao bivši, poštovani patrijarh: “Budimo ljudi, iako smo Srbi”. Ako već mora da preti, neka preti fašistima, onima koji propagiraju ideologiju krvi i tla, kao Prle Original što je bembao naciste čak i kad mu Misirac reče „Važi brale, al’ tu da me čekaš“. Umesto toga on huška rulju (izvinjavam se, reč nije moja, reč je jednog “novinara” koji je izgovorio u društvu jedne Predsednice jedne Vlade, koja poslanike zove govnarima) ili vulju (reč koju koristi doušnik UDBE sa kodnim imenom Magistar) protiv žene koja štiti pravni poredak jedne zemlje. Nije lepo i nije hrišćanski. I protivpravno je nadasve. Ma koliko jadnice i bednice, bede jedne, bile. Ako tako misli, i ako tako jeste, njegova je misija da treba im pomoći. Treba ih zaogrnuti plaštom ljubavi i dati im snagu da svoj jad i bedastoću, uz podršku vere, pobede. Pa da i one postanu pravednice, bogate verom, ljubavlju i nadom. Ili je možda malo drugačije. Ili je možda malo suprotno. Ili je možda skroz suprotno. Ili ona(e) već imaju i ljubav i veru i nadu jer brane ugrožene, brane one slabije od bahatih nasilnika koji pod firmom “porodičnih vrednosti” obaraju na patos, liferuju u hitnu (pomoć) i na hirurgiju (urgentnu), slabije, a obično lepše i pametnije, pripadnice nežnijeg pola. Vezivanje za šporet tu dođe k’o etno ekskurzija, iz Kuhinje mog kraja.
U toj zemlji gde Fake Prle deli lekcije jadnicama i bednicama umesto da propoveda ljubav, veru i nadu, njegov pobratim Anti-Tihi, tj. Bučni buči sa malog ekrana TV prijemnika, sa pres konferencija – konferencija za pritisak na zdravu pamet (pres skraćeno od pritisak, ne od štampa) a počeo je da buči i sa trgova na antiekološkim mitinzima (zbog količine đubreta koje za sobom ostavljaju iznemogli JKP fanatici oivičeni belim šuškavac-pastirima). I dok buči, Bučni izvodi političke kate (kate su borba sa zamišljenim protivnikom) koje često ne izgledaju tragikomično, u stvari, već samo tragično. Buči kako je on Mesija bez koga nema ni zemlje, ni naroda, ni države. Složio bih se sa njim samo da bez njega nema te partije. A u tome ni piće mu ne može pomoći (uvek dobro vino), da parafraziram rokera sa nadimkom nečega što se jede kašikom. Tu mu ne može pomoći ni vrli geometar sa Uba (volimo Ub, pozdrav i izvinjenje za najvećeg sa Uba, humanog Nemanju Matića), ma koliko precizno merio granice strpljenja pristojnog naroda u Srbiji koji dostojanstveno maršira naokolo, za sada mirno, oko zgrada u kojima su nekada bile, a i sada bi trebalo da budu, institucije. I ma koliko geometar merio broj ljudi u granicama parcela u katastarskim opštinama Stari Grad, Palilula, Savski Venac ili Novi Beograd, to mu ne može pomoći da dobije bilo kakvo poverenje, pogotovu u odnosu na proizvodnju zla sa ekrana propagandnih hardvera bez pro-humanog softvera sa ideologijom Abvera.
Dakle, Prle i Bučni, k’o “dva brata rođena na zidu smrti, da ne veruješ rođenim očima” (ne znam da li Prle voli i Atomce k’o Johnnyja, ali za ovog drugog sam siguran da ne, jer su huligani uvek više preferirali makserice i dvesta na sat) i ovo malo što je ostalo od te zemlje i pristojnog naroda, pogotovu omladine, vijaju frekvencama (i nacionalnim i emotivnim) jezika mržnje i huškaju jedne na druge. Pitanje je samo dokle… Neki ne znaju dokle. Neki znamo dokle.
Zamisli život da živiš u zemlji gde je nekada u filmu legendarni glumac sa nadimkom Paja, nakon ćaskanja o mami gospođice Hadži-Pešić i nakon blef upozorenja “Misirac, dopusti gospodinu ministru da objasni svoj postupak” samo pitao “Je l’ to štos iz Minhena?”. Sve to je uradio u elegantnom teget prugastom odelu, sa belom košuljom i svetlosivom kravatom, i gospodski onda objasnio Gašparu neke stvari, u vili, na Dedinju.
Zamisli život da živiš u zemlji gde su nekada bili glavni Prle i Tihi.
Zamisli život da živiš u zemlji gde su danas glavni Prle i Bučni.
Zamisli život…
Autor Nebojša Rančić je ekspert za javne politike.