„Prema za sada raspoloživoj dokumentaciji, pozivanjem na Zakon o informisanju u Srbiji je kažnjeno dvadesetak medija, od kojih neki, poput Glasa, Blica i Dnevnog telegrafa, i po nekoliko puta. Sa medijske scene nestali su Dnevni telegraf, Naša Borba, Evropljanin. Preživeli kažnjenici grcaju u dugovima i sa zebnjom čekaju novu prijavu. Država je prema prvim procenama dosad kaznila neposlušne sa 16 miliona dinara“, stoji u tekstu nedeljnika Vreme objavljenog 23. oktobra 1999.
„Tačno pre godinu dana Vlada Republike Srbije je sročila, a Skupština, u veseloj atmosferi – uz pošalice poslanika vladajuće koalicije (SPS-SRS-JUL) – i napuštanje zasedanja opozicionih poslanika (SPO), po hitnom postupku ozakonila novi sistem ponašanja u javnom informisanju: svako svakog može da tuži za sve i svašta“, navodi se dalje u tekstu Vremena, „Tužitelj ne mora da dokazuje optužbu, a okrivljeni (vlasnik lista, glavni urednik, direktor…) dužan je da u roku od 24 sata sudiji za prekršaje predoči dokaze o svojoj nevinosti“.
Zakon o javnom informisanju donet je 21. oktobra 1998. godine, a predlagač je bila Druga Vlada Mirka Marjanovića u kojoj je ministar za informisanje bio Aleksandar Vučić.
„Cilj Zakona je bio da finansijski unakazi svako ko drugačije misli i piše u to vreme – zato je i to prebačeno na prekršajne sudove“, priseća se za naš portal glavni i odgovorni urednik nedeljnika Kikindske i potpredsednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije Željko Bodrožić i dodaje „Tada nije bio Zakon koji popravlja stanje, nego je bio Zakon da bi pokvario i sa scene sklonio sve one koji su tada drugačije mislili“.

Kikindske su bile, kako Bodrožić navodi, svake nedelje tužene, a tužilac je bio uvek isti – tadašnji predsednik Opštine Kikinda. Već pri stupanju Zakona na snagu, redakcija ovog lista našla se pred sudom, ali je sutkinja koja je vodila taj slučaj presudila u korist Kikindskih. Međutim, Viši prekršajni sud u Novom Sadu je poništio odluku i vratio slučaj na početak.
„U ono vreme i sudije za prekršaje su bile potpuno zatečene tim Zakonom jer im je uvaljen vruć krompir“ dodaje Bodrožić.
I u Nišu u tom periodu kazne predviđene Zakonom pogodile su jedini gradski dnevni list – Narodne novine. Novinar ovog lista Milorad Doderović vratio se u redakciju nakon pauze uzrokovane neslaganjem sa uredništvom i nepominjanjem studentskih demonstracija krajem 1996.
„Bio sam urednik u desku i palo nam je na pamet da formiramo Medijski pokret otpora povodom sramnog zakona, gde se nama može istog dana zajedno sa prostitutkama suditi i presuditi“, navodi on.
Medijski pokret otpora u Nišu činili su, osim Doderovića, Đorđe Naković, Zoran Zoza Marjanović, šefica dopisništva Tanjuga Ljiljana Jovanović i Zorica Miladinović, tadašnja dopisnica dnevnog lista Naša Borba. Ova grupa novinara se sastajala petkom u prostorijama Narodnih novina, a oglašavali su se saopštenjima.
„Vučić je gostujući na Belle Amie-u tih dana povodom našeg saopštenja začikavao ’Gde su ti iz Medijskog pokreta otpora da ih vidim i čujem?’ i ja sam gledajući to rekao da bismo došli da nas je neko zvao“, seća se Doderović i dodaje da je ovakav zakon pomogao Narodnim novinama da u vremenu kada nije bilo novca za marketing – imaju besplatnu reklamu.
„Ujedno smo hteli da pokažemo da imamo hrabrosti da kukuričemo bez obzira što lonac vrije blizu nas i da se takvima treba suprotstavljati jer ako im se ne suprotstavimo oni će izmisliti još gori zakon, pa ćemo onda prolaziti gore“, kaže Doderović.
Tadašnja vlast imala je još jedan način obračuna sa “neposlušnim” medijima – preuzimanje vlasništva nad njima.

foto: YT/prinscreen Važnost slobode medija
„Režim je išao ili na finansijsko iscrpljivanje medija ili na brutalno zatvaranje“, kaže za naš portal Antonela Riha, tadašnja novinarka radija B92.
„Devedesetdvojka je doživela to da smo na početku bombardovanja bili preuzeti pod izgovorom da je Devedesetdvojka osnovana ’89. pod Socijalističkom omladinom. To je tako bilo, ali su se osnivači promenili i mi smo dali otkaze svi“, svedoči Riha.
Ipak, osniva se radio B292 i svi novinari nekadašnje Devedesetdvojke prelaze na ovaj slobodan radio. Promena oktobra 2000. godine donosi i „oslobođenje“ starog radija.
Skupština Republike Srbije na zasedanju 14. februara 2001. stavlja ovaj Zakon o javnom informisanju van snage. Dvadeset godina od donošenja ovog zakon, koji je među novinarima poznat i kao “radikalski“, “Šešeljev” i “Vučićev“, Srbija ima medijski zakon koji je usklađen sa zakonima Evropske unije. Međutim, iako je sadašnji Zakon na strani medija, ono što naši sagovornici ističu kao problem je njegovo nepoštovanje od strane onih koji su taj zakon doneli.
Željko Bodrožić ističe da su „medijska scena i zakonski okvir lutali i menjali se“ tražeći bolja rešenja.
„U mnogim stvarima se pogrešilo i pokazalo da ti zakoni, iako su u mnogim delovima prepisani ili na nekim dobrim osnovama postavljani, postali bespredmetni jer država nije htela da primenjuje zakone, niti je mnogo marila za taj sektor“, navodi on i dodaje „Političari su i posle 5. oktobra nastavili da koriste usluge raznih propagandista koji kod nas uvek ima u velikom broju i spremni su da služe – tu nije napravljen ozbiljan rez i nije politika pomogla našoj profesiji da se izborimo sa svima koji su profesiju osramotili i nastavili u paradržavnim medijima“.
Velika greška, po rečima Milorada Doderovića, desila se nakon petooktobarskih promena kada se desila „seča“ novinara, a nije bila pripremljena „rezervna ekipa“.
„Urednici koji su dolazili prethodne večeri na glavnom odboru stranke proglašavani su za urednike – oni su odlični moberi, odlični kontroleri, odlični cenzori. Naravno, ljudi razmišljaju o egzistenciji i rađa se veće zlo od cenzure – samocenzura“, kaže on i navodi da su krenuli „razni fini uticaji“ na medije, naročito preko vlasništva istih.
Antonela Riha kaže da je najvažnije da se Zakon primenjuje i navodi da je Grupa za slobodu medija, čija je članica, od premijerke Ane Brnabić tražila upravo to – primenu Zakona.
„Imamo suituaciju da se zakon ne poštuje, a ’98. smo imali situaciju da se donese jedan diskriminatorski zakon u odnosu na veliki broj medija“, dodaje ona.
Da je potrebno poštovati Zakon, navodi i Bodrožić. On takođe ističe da je bitno i usavršiti ga, „naročito u projektnom sufanisiranju iz lokalnih budžeta“.
„Tu se uočilo da je vlast pronašla rupe u Zakonu, odnosno pravilniku koji je proizašao iz Zakona, i to treba menjati – da se spreči da velike pare idu podobnim medijima i da se svi ti konkursi obesmisle i naprave šaradu u kojoj se milioni prebacuju vlasnicima bliskim naprednjacima“, navodi on.
Riha navodi da su novinari tokom devedestih, kao i posle promena dvehiljadite „potpuno drugačije zamišljali slobodno tržište na kojem se novinari svojim profesionalizmom trkaju i bivaju čitaniji i bolji jer su profesionalni“.
„Promena režima posle nekoliko godina je pokazala sve one loše strane tranzicije i nerazumevanja šta medijsko tržište znači i došli smo dotle da sada često čujemo da je u medijima gore nego devedesetih – u nekim delovima takvog stava bih mogla da se složim“ dodaje ona.
Pritiske na medije Željko Bodrožić vidi u specifičnosti novinarskog posla, pa su novinari uvek „pod udarom ekonomskih, političkih, paradržavnih i podzemnih moćnika“.
„Imamo tu privilegiju da štitimo javni interes, a sa druge strane moramo da istrpimo sve nedaće – što je društvo neuređenije, kao što je ovo naše, nedaće su veće“, napominje Bodrožić i dodaje da, osim toga što se odmaklo više u smislu stroge kontrole i ubistva novinara, „ono što budi strah je gušenje medijske scene i pretvaranje medija u propagandna glasila“.

foto: arhiva MRCN
Izlaz iz ovakve situacije Milorad Doderović vidi u preuzimanju medija od strane samih novinara jer ćemo, u suprotnom, još “dugo imati kilave medije koji ne ostvaruju javni interes kako treba i kako valja“.
Sa druge strane, građani su ti koji su konzumenti medija, pa je i njihov glas veoma bitan. Međutim, kao posledicu opšte apatije, Željko Bodrožić vidi manjak građanskog aktivizma, pa i ne očekuje „da će građani u nekom velikom broju izaći da protestuju zbog medija“. Ipak, čini mu se da se sve više građana okreće pojedinim medijima što ocenjuje kao pomoć slobodnim medijima.
„Postoji nešto što se pomera, ali oštećeno smo društvo koje je pretrpelo svašta i ovo je posledica loše vlasti potpunih neznalica sa vizijom budućnosti koja je kičerajska. Pitanje je da li društvo ima snage da se podigne iz ovog blata“, kaže Bodrožić i napominje da postoji snaga i nada da će beogradski izbori imati pozitivan odjek i da će to biti početak urušavanja sadašnje vlasti.
Antonela Riha navodi da su sloboda medija i njihova nezavisnost u interesu građana, ali dodaje da ima osećaj da su građani razočarani u medije, a da je to posledica „glasnogovornika“ koji su u većini medija u ulozi novinara, pa otud i negativno raspoloženje prema novinaima i medijima.
„Mnogo toga se promenilo, ali ono što je bitno je da građani shvate da su mediji njima važni, kao što moraju da shvate da su škole važne, da su sudovi važni i da oni vrše pritisak na vlast da imaju i nezavisne medije, i slobodno pravosuđe i normalne škole“, navodi ona i dodaje da su trenutno su „mediji segment koji ne funkcioniše u interesu građana“ i napominje da bez pravih i profesionalnih medija građani neće znati šta se dešava oko njih.